LJETO ĆE BITI VATRENO: Bojkot vlasti i oporbe Pupovčeva mitinga u Srbu, jedini je i pravi odgovor na povijesne laži!

Ljeto će opet biti vatreno zbog prijepornih povijesnih obljetnica. Jedna već desetljećima diže tenzije, a ove će godine posebno jer je njezina 80. godišnjica.

To je famozni ustanak u Srbu koji je započeo 27. srpnja 1941. kojemu pridijevaju da je bio antifašistički, a u Jugoslaviji se taj dan slavio kao Dan ustanka. Naravno, opet će biti sve u režiji Milorada Pupovca i ekipe, kao i Saveza boraca. Bit će zanimljivo vidjeti kako će se ponijeti Vlada, HDZ, budući da su u koaliciji s SDSS-om.

Jer oružana pobuna u Srbu nije bio nikakav antifašistički ustanak. Pobunu u Srbu, i ne samo u njemu, nego i u drugim mjestima s većinskim srpskim stanovništvom, i u Hrvatskoj i u BiH, odnosno na području tadašnje NDH, organizirali su četnici Draže Mihailovića, u čijim su redovima još u to doba bili i vodeći srpski komunisti iz tog područja. Cilj pobune bio je kristalno jasan – stvaranje velike Srbije prema projektu „Velike homogene Srbije“ četničkog ideologa Stevana Moljevića, koji je nastao netom prije pobune te iste 1941. godine.

Sjećanja Savke Dabčević Kučar

Posebno bode u oči da su četnici nakon te oružane pobune počinili niz zločina nad tamošnjim Hrvatima. Također valja podsjećati da je ustanak u Srbu za Jugoslavije bio nametnut kao praznik u Hrvatskoj, jer je jugopolitika na čelu s Titom, odlučila da prva ustanička puška ne može biti ispaljena negdje izvan Srbije, pa se moralo prvo slaviti u Srbiji. I nije se smjelo dati za pravo Hrvatima da su možda oni u Hrvatskoj prvi nešto učinili protiv NDH, nego je ustanički praznik bio odmah i srpski praznik. Brezovica se samo usput spominjala, nigdje se nije obilježavala.

Valja podsjetiti i na sjećanja Savke Dabčević Kučar, koja je bila svjedok mitinga 1971. godine. Opisujući svoju borbu s dijelom srpskih partijskih kadrova, „stvarnih velikosrba i četnički nastrojenih Srba“, opisala je u svojim sjećanjima što se 27. srpnja 1971. zbivalo u Srbu: „Tu nije bilo bitno pokazati tko su Srbi u Hrvatskoj, nego i organizirano prikazati i dokazati da je tu srpska Hrvatska. Naime, razni visoki vojni funkcionari i drugi političari na službi u Beogradu, povezani s navedenom skupinom, organizirali su proslavu u Srbu kao svesrpsku proslavu. Bez našega znanja, nekoliko je desetaka autobusa dovezlo na taj dan Srbe iz Bosne, Vojvodine i uže Srbije. I to će se ponoviti 20 godina poslije! Oni su, a ne toliko domaće srpsko stanovništvo, dali velikosrpski pečat toj hrvatskoj proslavi. Nikada, u cijelom svom sudjelovanju na mnogobrojnim sastancima, mitinzima, proslavama, nisam doživjela nešto slično. Kad smo se pojavili na improviziranoj pozornici na otvorenom, pred golemim mnoštvom ljudi (dovezenih), osjetili smo prema sebi zid otpora i mržnje. To je bio miting velikosrpske bodlje mržnje prema hrvatstvu i Hrvatskoj. Ovacijama su dočekali srbijanske predstavnike, posebice Dražu Markovića za kojeg se znalo da je protiv naše politike.

Pobunjenički program

Ovacije su priredili i Đoki Jovaniću, svojemu ratnom zapovjedniku. Hrvatskim predstavnicima (i govornicima) nisu pljeskali, jedva uljudno, čak ni Vladimiru Bakariću niti Jakovu Blaževiću. Ta je manifestacija bila dobro organizirana, sa željom da nam se pokaže njihova snaga, a poruka je bila: velikosrpstvo je tu, iza nas! S dna provizorne pozornice pošli smo prema naprijed, prema mnoštvu. Ljudi, dovučeni autobusima iz Bosne i Vojvodine i tko zna odakle sve, bili su umorni, znojni, pripiti (rana jutarnja rakija), prijeteći raspoloženi. Kad su počeli govoriti, opet ovacije Draži Markoviću, pa Đoki Jovaniću, i parole, parole, parole, Jugoslaviji, Titu, Partiji, bratstvu i jedinstvu i sl. – ali ne i Hrvatskoj. Jesam li to u svojoj zemlji, gdje li se to nalazim? – ogorčeno sam se pitala.“

U Srbu se odigrao i veliki miting pobunjenih Srba 25. srpnja 1990., ne slučajno na dan kad je zakazana sjednica Hrvatskog sabora koji će usvojiti amandmane na još uvijek važeći Ustav iz 1974. godine. Saborski zastupnici Srpske demokratske stranke Jovana Raškovića nisu željeli u Zagreb, nego su bili najaktivniji tvorci „Deklaracije o suverenosti i autonomiji srpskog naroda u Hrvatskoj“ koja je prihvaćena aklamacijom na tom mitingu, koji je sam sebe proglasio Prvim općim srpskim saborom. Deklaracija je u pobunjenički program unijela dva glavna cilja: dvojni suverenitet i poseban teritorij. Na mitingu je bilo oko 150.000 Srba sa svih strana, među njima i Vojislav Šešelj, a neke od parola bile su: „Živio Milošević“, „Ovo je Srbija“, „Ne bojmo se ustaša“, „Zaklat ćemo Tuđmana“…Bojkot vlasti i oporbe Pupovčeva mitinga u Srbu, jedini je i pravi odgovor na povijesne laži! Brezovica je jedino mjesto za obilježavanje hrvatskog antifašizma!

ZA FENIX-MAGAZIN PIŠE: Zvonimir Despot