ANTUN GUSTAV MATOŠ: "Postati čovjek je ljepše nego postati kralj"!
Hrvatski pjesnik, novelist, putopisac, kritičar, feljtonist i polemičar. Bio je sljedbenik simbolista, poklonik Baudelaireove poezije i Poeove šokantne novelistike.
Stara pjesma
O, ta uska varoš, o, ti uski ljudi,
O, taj puk, što dnevno veći slijepac biva,
O, te šuplje glave, o, te šuplje grudi,
Pa ta svakidašnja glupa perspektiva!Čemu iskren razum, koji zdravo sudi,
Čemu polet duše i srce, koje sniva,
Čemu žar, slobodu i pravdu kada žudi?
Usred kukavicâ čemu krepost diva?Među narodima mi Hrvati sada
Jesmo zadnji, robovi bez vlasti,
Osuđeni pasti i propasti bez časti.
Domovino moja, tvoje sunce pada,
Ni umrijeti za te Hrvat snage nema,
Dok nam stranac, majko, tihu propast sprema.
U mračnoj i zapuštenoj bolnici Milosrdne braće na Jelačićevu trgu u Zagrebu veliki hrvatski pisac Antun Gustav Matoš proživljavao je svoje posljednje dane. Dijagnoza nije davala mnogo nade. Otkrivena mu je tuberkuloza grla. Željan života, Matoš se podvrgao teškim operacijama i iz dana u dan propadao, osuđen na polaganu, bolnu smrt.
Naposljetku je 17. ožujka 1914. došao kraj: iza zastrtih prozora sirotinjske sobe umro je naš veliki pisac, lucidni duh i najistaknutiji predstavnik hrvatske moderne. Dva dana poslije pokopan je na Mirogoju našavši mir, kako su rekli, “u grobu, u jedinoj kući kojoj je mogao biti vlasnikom i besplatnim stanovnikom!”
19. svibnja 1907.
Ko Petrarca Loru jutros sam te snio
U okviru drevnom pobožnog portala,
Zastava ti đačka iznad glave sjala,
O, to nije sanak, ludi sanak bio!
Prognanik, u pučkoj rulji sam se skrio,
Suza mi je krišom na rukave pala,
Kad su grička zvona od sreće zaplakala
I studentski barjak s kalpakom se vio.
Ti u crkvi, ja — ko prosjak kunjah vani,
Jer me svaki pandur mogo uhvatiti…
Ko četrdes’tosme grozni su nam dani!
Slobodan je Hrvat sve to teže biti,
Zato tužan lunja tuđim tlom bez puta,
Kao zvuk od zvona kad kroz šumu luta.
Kada je rođen u Tovarniku u petak 13. lipnja 1873. kažu da je babica rekla njegovoj majci: „Ovaj vaš mali bit će veliki čovjek, njegovo će ime mnogi spominjati, ali mnogo će i trpjeti.“ Kada je imao dvije godine, odselio se s roditeljima u Zagreb pa je znao reći da je Bunjevac podrijetlom, Srijemac rodom, a Zagrepčanin odgojem.
Neimaština i potucanje od nemila do nedraga dali su pečat životu tog stalnog emigranta, boema i beskućnika koji je obilazio München, Ženevu, Pariz i Beograd družeći se s mnogim poznatim osobama književnog svijeta. U Zagrebu, gradu svoga djetinjstva i velike ljubavi ispisao je svoje najljepše stranice. Bio je u stalnoj borbi s okoštalim strukturama svoga vremena.
U književnosti se prvi put javlja 1892. godine s pripovijetkom
Moć savjesti koja naznačuje početak hrvatske moderne. Matoševe pripovijetke sakupljene su u tri zbirke:
Iverje (1899),
Novo iverje (1900) i
Umorne priče (1909). Prema motivima dijelimo ih na priče o hrvatskim ljudima i prilikama (
Kip domovine leta 188*,
Pereci, friški pereci…,
Nekad bilo – sad se spominjalo), humoreske u domaćem i stranom ambijentu (
On,
Ubio,
Prijatelj), fantastičarski ciklus (
Camao,
Ugasnulo svjetlo,
Miš) te tekstove zanosne ljubavne čežnje (
Balkon,
Cvijet sa raskršća,
Jesenska idila).
Izvor:
Majka A. G. Matoša o svom sinu : zanimljivosti iz života velikog hrvatskog bohema. Novosti, 23. siječnja 1941., br. 23, str. 13.
Temeljna obilježja hrvatskog modernizma
– približavanje zapadnoeuropskoj književnosti, naglašavanje slobode umjetničkog stvaralaštva, , podizanje ljepote je zadatak i svrha stvaranja, izbjegavajući percepciju čovjeka kao društveno uvjetovanog bića
Fantastičarski ciklus određuju pojačana psihološka motivacija, motivi misterija ljubavi i smrti, analiza pojedinačnih individualnih sudbina, prisustvo nevjerojatnih događaja i bizarnih likova, dok su ljubavni tekstovi natopljeni lirskom intonacijom i simbolizmom. Motiv pejsaža, kao samostalna tema, čini sastavni dio cjelokupnog Matoševa stvaralaštva. Svaki njegov pejsaž razvija asocijacije za promišljanje različitih problema, što najviše dolazi do izražaja u putopisima.
U esejima i putopisima (
Ogledi,
Vidici i putovi,
Naši ljudi i krajevi) plastično je ocrtao domaći krajolik, tople kurije i bregovite predjele. A.G. Matoš poezijom se kontinuirano počeo baviti relativno kasno, tek oko 1906. godine. Njegovih osamdesetak pjesama u zbirci su prvi puta tiskane tek 1923. godine. Vanjske odlike njegove poezije su savršena forma soneta, muzikalnost stiha, osjećaj za sinesteziju, profinjen ritam i izmjena govorne i pjevne intonacije.
U ljubavnoj poeziji čest je motiv smrti, osjećaj prolaznosti, sumnje i boli što je posljedica sukoba između sna i stvarnosti (
Samotna ljubav,
Djevojčici mjesto igračke,
Utjeha kose). Nadalje, A.G. Matoš svoja je emocionalna stanja izražavao i u poetskim pejsažima (
Jesenje veče,
Notturno), kada je pisao i rodoljubne stihove (
Stara pjesma,
1908,
Iseljenik,
Pri svetom Kralju). Njegov polemički duh najistaknutiji je u žanru kritike i feljtonistike. Osnovnim kriterijem za estetsko vrednovanje djela smatra individualnost piščeva stila.
1909
Na vješalima. Suha kao prut.
Na uzničkome zidu. Zidu srama.
Pod njome crna zločinačka jama.
Ubijstva mjesto tamno kao blud.
Ja vidjeh negdje ladanjski taj skut,
Jer takvo lice ima moja mama,
A slične oči neka krasna dama:
Na lijepo mjesto zaveo me put!
I mjesto nje u kobnu rupu skočih
I krvavim si njenim znojem smočih
Moj drski obraz, kao suzama.
Jer Hrvatsku mi moju objesiše,
Ko lopova, dok njeno ime briše,
Za volju ne znam kome, žbir u uzama!
