Logor Manjača - Nećemo Zaboraviti!

Kad govorimo o logorima, Logor Manjača nikome nije prva misao. Većinom razmišljamo o tome kao nečemu što se dogodilo tako davno, tako daleko - posebice oni koji nisu proživjeli ili vidjeli ovakav pakao.

Koncentracijski Logor Manjača je horror koji se nije dogodio tako davno, te nije bio tako daleko. Od 1991. do 1992. godine, vodile su ga vojne snage Republike Srpske, gdje su držali zatvorenike tijekom srpske agresije na BIH. U logoru su bili mučeni i ubijani hrvati i bošnjaci, pa čak i Srbi koji su odbijali ići u rat. Većinu logoraša su činili muškarci ali je bilo i žena, koje su uz svu muku još trpjele i višestruka silovanja.

Zasad je pronađeno 540 leševa za koje su sigurni da su potekli iz ovog pakla na zemlji, ali nitko nije siguran koja je točna brojka oduzetih života na tom mjestu. Logor je prvobitno bio namijenjen za hrvatske ratne zarobljenike, no ubrzo se djelovanje proširlio te je broj bošnjaka nadmašio hrvate.

U službenim podacima stoji da je u logoru bilo 3,737 zatvorenika, no moguće je da je ta brojka bila puno veća. Ljudi su bili smješteni u nekadašnje staje za krave, bez grijanja na mokrom betonu. Svatko od njih je imao dvije tanke deke i tu i tamo netko bi imao zimsku odjeću. Zarobljenici nisu imali nikakve higijenske uvjete, što je dovodilo do bolesti poput difterije, tifusa i raznih kožnih oboljenja.

Vodu za piće su sami uzimali i nosili iz umjetnog jezera koje je iskopano zbog tenkovskih vježbi, te je bila užasno prljava i puna ulja. Štale u kojima su bili zatvoreni su imale dva izlaza koje su čuvali psi i vojnici a svuda okolo je bilo minsko polje. Broj onih koji su poginuli mine kada su se previše približili rubu ograde je nepoznat.

Priče preživjelih zarobljenika su potresne, njihovi doživljaji i patnja su nešto od čega se čovjek teško može oporaviti. Oni koji ne znaju što se u Manjači dogodilo, danas bi se došetali do jezera i uživali u prizoru.

Priroda, životinje i lijepa plaža je sve što ljudi koji ne znaju, ovdje vide. A oni, oni koji su vidjeli ili doživjeli, njima svaki korak budi novu sliku i prisjeća ih na ono što svim silama žele zaboraviti. Naravno, ne treba se uvijek držati za prošlost - no ipak, ne treba ni zaboraviti.

Ovakvi zločini zaslužuju najgoru osudu, te je teško razmišljati tome kako su ljudi, koji su prije tog trenutka živjeli kao i svi mi, imali obitelji, ženu, djecu, stare roditelje - kako su oni mogli činiti takve strašne zločine drugima? Kako su mogli nasmrt prebijati čovjeka u 70-im godinama, ne videći u tom trenutku, lice svoga oca ili djeda?

Kako su mogli dići ruku na žene ili djevojčice, ne razmišljajući o svojim ženama, djevojkama ili kćerima? Da li je to nešto iskvareno bilo oduvijek u njima - ili se pak probudilo u ratu? Zašto uz, sav kaos koji se već događao okolo, uz sva ubojstva, zašto su imali potrebu još i mučiti one, koji su im već bili pod čizmom?

To mučenje je sprječavalo da zarobljenici ikada izađu iz logora - iako su fizički, izašli živi. To je svaku osobu koja provela vrijeme tamo, čitav život vraćalo u tu situaciju. Svaka osoba koja je izašla živa, odnijela je dio tog logora sa sobom - te zato, nećemo dopustiti da se ovakvo nešto zaboravi.