LOGOR MUZEJ SOCIJALISTIČKE REVOLUCIJE BITKA ZA RANJENIKE JABLANICA

Jablaničke civilne i vojne vlasti Muzej su pretvorili u logor za Hrvate zarobljene u stanovima, automobilima, autobusima i na ulici u Jablanici 15. travnja 1993. godine. Hrvati iz Jablanice koji tada nisu zatvoreni u Muzej izvrgnuti su velikoj i raznovrsnoj torturi. Svima su isključeni telefoni, pretreseni i opljačkani stanovi i pokretna imovina, dok su u njihove stanove useljeni Muslimani prognani od Srba iz istočne Hercegovine. Hrvatske obitelji ostale u Jablanici primorane su bile u svoje stanove primiti na smještaj, po nalogu Ratnog predsjedništva Jablanice, po jednu ili više prognanih muslimanskih obitelji. Bio je ovo jedinstven primjer zlostavljanja nedužnih i nemoćnih stanovnika u ovom slučaju Hrvata u BiH a što je nastavljeno i poslije potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma. Nakon ratnog zločina u Grabovici 8./9. rujna 1993. i većina preostalih Hrvata iz Jablanice odvedena je iz svojih stanova i kuća i zatvorena u Muzej. U Muzeju su zatvoreni i Hrvati zarobljeni u Doljanima gdje su pripadnici muslimanske Armije RBiH počinili ratni zločin 28. srpnja 1993. godine. Nakon što je Zijo Padalović izvršio atentat na hrvatske logoraše u kući Jake Tomića u Buturović Polju 14. rujna 1993., uvečer su 22 logoraša prebačena u Muzej. U Muzeju su bila zatočena 623 civila, od čega 69-ero djece. Iz Doljana je u logor Muzej socijalističke revolucije Bitka za ranjenike dovedeno 12 vojnika i 168 civila, od kojih 58-ero djece i deset trudnica. U Muzeju su silovane dvije žene a šest logoraša je umrlo dok je jedna trudnica rodila. Ostali logoraši su bili iz Konjica, Jajca, Grabovice, Širokog Brijega, Stoca, Posušja, Kiseljaka i Imotskog. Iz Konjica je 3. listopada 1993., u organizaciji predsjednika ratnog Predsjedništva općina Konjic, Jablanica i Prozor, dr. Safeta Ćibe i mesara Maksumića (svi iz Spiljana), kamionima i transporterima španjolskog UNPROFOR–a dovezeno u Muzej socijalističke revolucije Bitka za ranjenike preko stotinu Hrvata. Tu ih je sa svrhom ohrabrenja, sa svećenikom španjolskog UNPROFOR–a Paccom i jablaničkim župnikom fra Alojzijem Bošnjakom, jednom posjetio gvardijan Franjevačkog samostana u Konjicu fra Zdenko Karačić. Fra Zdenko je zajedno sa 14 Hrvata iz Konjica bio zatočen u hotelu Jablanica odakle su zajedno sa zatočenim Hrvatima u logoru Muzej socijalističke revolucije Bitka za ranjenike transporterima UNPROFOR – a izašli preko Vrda u Hercegovinu. Civili logoraši su bili smješteni u predvorju Muzeja s granitnim pločama i na stubištu, bez grijanja, s malo pokrivača i stalno izvrgnuti ratnoj opasnosti. U podrumskim prostorijama Muzeja smještena su 82 zarobljena pripadnika HVO-a na betonskom podu bez pokrivača. Neke prostorije su bile bez prozora tako da su logoraši bili pod električnim svijetlom 24 sata. Svako jutro logoraši su morali ustati u tri sata i pješačiti više od šest sati do Pisvira, gdje su prisilno radili. Nosili su hranu, vodu, streljivo, a na crti kopali rovove muslimanskim vojnicima. Skupina od 22 logoraša planirala je i uspjela 31. listopada 1993. razoružati dvojicu stražara u Kosinim Lukama i zajedno s njima svezanima kroz kanalizacijsku cijev pobjeći u Doljane. Logoraše su zarazile uši, žutica, svrab i brojne druge kronične i akutne bolesti. Neki logoraši su novcem platili izlazak iz Muzeja na slobodu. Na prisilnom radu poginuo je od granate Zdravko Nižić iz Jablanice, dok su Zukini vojnici okrutno u Donjoj Jablanici ubili Zorana Milosa iz sela Vrci. Tada su teško ranili Iliju Kaleba i Matu Aničića, dok su na prisilnom radu teško ranjeni Ivan Jozić, Vatroslav Knežević, Antoni Dujmović i Bosiljko Kožul. U jablaničku bolnicu doveden je Ivica Azinović i Ivan Harak, ranjenici iz Radešina, Krunoslav Križanović koji je kao logoraš ranjen u Orahovici, te Ivica Bošković iz Stoca i Zdenko Šušak iz Širokog Brijega, ranjeni u borbi na planini Bokševici. Iz Muzeja su logoraši vođeni na prisilan rad na crtu razgraničenja prema pripadnicima HVO-a. Za to vrijeme bili su smješteni u Rogića kući, štali i zemunici u Donjoj Jablanici i crkvi sv. Ilije proroka u Drežnici, gdje su također okrutno mučeni. U samici u Muzeju, od Badnje večeri do razmjene, u potpunom mraku bio je Karlo Marić. Zatvorski režim bio je vrlo strog. Tijekom 24 sata logoraši su puštani tri puta po dvije minute u WC, a u međuvremenu su fiziološke potrebe obavljali u prostoriji gdje su boravili. Logoraši su bili lišeni redovitih posjeta obitelji (posjet je bio dopušten dva puta mjesečno najužoj obitelji) i predstavnika MOCK, održavanja higijene, zdravstvene zaštite i potrebitih količina hrane (hrana je bila užasna, jednolična i nedovoljna, što se odrazilo na tjelesnu težinu logoraša od kojih je svaki izgubio od 30 do 60 kg) i vode. Logoraši su oslobođeni 1. ožujka 1994. godine. Među osumnjičenima za zločin u Doljanima i Stipića livadi i zatvaranje i zlostavljanje u logoru Muzej je zapovjednik IV. korpusa muslimanske Armije RBiH general Arif Pašalić, zapovjednik jablaničke 44. brigade Neretva, Enes Kovačević, zamjenik zapovjednika brigade Senad Džino, načelnik ABKO Edin Bešić, zapovjednici bataljuna Glogošnica Ekrem Kevrić i Sovići Džemal Ovnović i Emin Zebić, zapovjednik Stanice javne sigurnosti i njegov zamjenik Ahmet Salihamidžić Cicko. Za ratne zločine osuđen je Mirsad Tahirović zvani ''Deba'', na pet godina zatvora zbog nečovječnog postupanja nad žrtvama hrvatske nacionalnosti u logoru Muzej socijalističke revolucije  "Bitka za ranjenike" u Jablanici  i u logoru  ''Rogića kuće'' u Donjoj Jablanici. Nihad Bojadžić zamjenik zapovjednika odreda "Zulfikar" muslimanske Armije RBiH zbog premlaćivanja logoraša u logoru Muzej u Jablanic nepravomoćno je osuđen na jednu godinu zatvora. Osumnjičen je i nastavnik tjelesnog odgoja Behrem Bećir Beća, koji je predvodio akciju na Doljane. Posebna odgovornost za zločin u Doljanima leži na dr. Safetu Ćibi, ratnom predsjedniku općina Konjic, Jablanica i Rama/Prozor. Nakon masakra u Doljanima i Stipića livadi, dr. Safet Ćibo je zajedno s Enesom Kovačevićem čestitao sudionicima akcije na „uspjehu“. Čestitka je 28. srpnja 1993. navečer izrečena u dnevniku lokalne CVT Jablanica. U čestitci su pohvaljeni svi sudionici akcije „oslobađanja“ Doljana. Posebno su pohvaljeni pripadnici 44. brdske brigade Neretva i MUP-a Jablanica. U Dnevniku je rečeno da je tom akcijom proširen prostor Republike Bosne i Hercegovine i da su borci za deset minuta rastjerali ustaše pri tom „poštujući ratna pravila i da civile nisu dirali.“ Zvonko Dragić