Vijesti Najčitanije
LOV VEPRA ISTJERAO ZLOČINCA KORAĆA
Ivica je Horvatić uvijek dobro zapažao, paje tako u Majskom Trtniku otkrio ulaz u sklonište nalik brlogu zimskih spavača. U petrinjskoj šikari, gdje mu je glavni orijentir bio kanal oborinske vode što od zgrade „Elektre“ vodi do korita rijeke ispod zaštitnoga nasipa, zastao je u jednom trenutku i zapazio oprez svoga psa Bobija. Kaže da se povremeno dogovarao s kolegom Ivanom Roksandićem, a da je nečujno kretanje bilo gotovo nemoguće, osjetio je i vaš reporter. Kapa je često završavala na ograncima, a suho granje glasalo se praskovima. I oči je valjalo zaštititi. Srce se Ivice Horvatića ubrzo uzdrhtalo, kad se prisjetio zlikovca Koraća i njegovih žrtava, Stjepana Banića, Vjekoslava i Gordane Škrtić, te lovca Stipe Jurića. Čuvši Horvatićevo poluglasno dogovaranje, zlikovac se povukao dublje u šikaru, a onda u jednom trenu, s redenikom streljiva, oružjem u ruci, vrećom punom ručnih bombi, municijskom kutijom i bradom do pojasa dao se u bijeg
Napisao: Josip Frković
Još 16. prosinca prošle godina, glinskoga Petrinjca Ivicu Horvatića (72) susreli smo u župnoj crkvi Blažene Djevice Marije Kraljice mira. Mnogi ga se Siščani sjećaju iz prijeraća, kada je na posao u Dom zdravlja i Medicinu rada u Sisku svakodnevno dolazio iz zavičajnoga Novoga Sela Glinskoga. S navršenih sedam desetljeća života, veli, zdravlje se urušava, jedna dijagnoza stiže drugu. Visok tlak, aritmije, gusta krv, slaba cirkulacija, bolesna prostata, pad vida i sluha, sve je to nekada „liječio“ kao medicinski tehničar mnogim Siščanima. U međuvremenu je u Zagrebu pregrmio ugrađivanje više stentova. Godine 1991. Ivičinoj se obitelji desila dvostruka tragedija – masakr 33-oje mještana u Novom Selu i rujanska smrt sina vatrogasca Damira (21) u Petrinji. U Novom Selu od četnika Luščana, Brnjeuške i Majskih Poljana stradala je i 16-godišnjakinja, a s njom i roditelji i djed. A Damir? – pitali smo – Bilo je to prilikom gašenja velikoga požara u novom hotelu „Gavrilović“ na poznatom „Pigiku“ s još dvojicom kolega iz policijske postrojbe. Tek je bio došao s odsluženja vojnoga roka u crnorukaškoj armijskoj nakazi. Ni jugoslavenskoj, ni narodnoj ni vojsci, paklenom agresoru na Hrvate. Čijom je greškom stradao, još uvijek ne znam, no velike količine eksploziva i streljiva i najveće laike upozorile bi da se takvu ognju ne treba približavati. Te je godine, crne 1991., smrtno stradalo najviše branitelja i civila Petrinje. I moj je otac poginuo u masakru komšija četnika, a bolesna majka je s nama preživjela progonstvo. Petrinjska udruga – koja u svom sastavu ima roditelje poginulih i nestalih, te hrvatske branitelje – a osnovana je 1994. u sisačkom progonstvu.
Gospođa Katica molila Boga za sretan ishod
– Bilo nas je s početka 125 ucviljenih roditelja, a sada je preostalo pedeset i četvero. Svake godine troje-četvero umire, a boluju svi do jednoga. Najvažnije je ipak da petrinjska lokalna vlast rad udruge svestrano podupire, njegujući tako uspomene na žrtvu naših najmilijih, zaključio je u drugom intervjuu iza onoga hodočašća Majci Božjoj Sinjskoj, Gospi Ramskoj Sinjskoj 2016. gospodin Horvatić. Prvi puta u novom ljetu 2019. susreli smo se u Pukecovoj petrinjskoj ulici i prekrasnom obiteljskom domu Horvatićevih, koja u prostranoj potkućnici ima i brajdu vinove loze. Nizinski plantažni vinograd u potkućnici, relativno daleko od sv. Trojstva. U gradu, a blizu po zlu poznatih zaobalnih šikara, u kojima su i danas kosti stotina nedužnih Hrvata ubijenih zbog ljubavi za domovinu ili, jednostavno, nepoćudnih komunističkoj zločinačkoj partizanskoj vlasti. Vrlo često u takvo poludivlje okruženje dolaze i noću se oglašavaju čagljevi. Zasad ne zalijeću u dvorišta, ali padne li deblji ipak očekivani bijeli pokrivač, nije isključeno. Bili smo, kažem, u Petrinji s posebnim povodom, zanimajući se hoće li Gradsko vijeće Petrinje uskoro odobriti lokaciju bijeloga „Križa istine“ u naselju Sajmištu, mjestu kaniškoga zloglasnog zarobljeničkoga logora. Križa za 2250 poratnih gradskih i okopetrinjskih žrtava nakon 1945. I baš 14. siječnja, kao te nedjelje 2001., navršilo se 18 godina od zlokobnoga lova na veprove u gustiku kraj Kupe. Uz desetak ostalih Glinjana i Petrinjaca, članova udruge „Hrvatski dragovoljac“ baš te srpsko-pravoslavne nove godine, u pogonu je sudjelovao i naš prijatelj i sugovornik Ivica Horvatić. Bojeći se za Ivicu, njegova vjerna supruga Katica, majka dvoje njihovih potomaka, skrušeno se u crkvi sv. Lovre molila za sretan završetak oružane akcije lovaca u šarenim odorama HV-a. Ukratko, u pogonu podivljalih krmaka i jednoga kapitalca, sasvim slučajno, ispred svoga improviziranoga šatora u gustišu pronađen je u svom skloništu (hranjen i pažen od poklonika velike Srbije – nap.a.) terorist Živko Korać, koji je smrt sijao gotovo pet godina, ubivši dotad troje mirnih građana.
Pas Bobi spasio mu život
Ivica je Horvatić uvijek dobro zapažao, paje tako u Majskom Trtniku otkrio ulaz u sklonište nalik brlogu zimskih spavača. U petrinjskoj šikari, gdje mu je glavni orijentir bio kanal oborinske vode što od zgrade „Elektre“ vodi do korita rijeke ispod zaštitnoga nasipa, zastao je u jednom trenutku i zapazio oprez svoga psa Bobija. Kaže da se povremeno dogovarao s kolegom Ivanom Roksandićem, a da je nečujno kretanje bilo gotovo nemoguće, osjetio je i vaš reporter. Kapa je često završavala na ograncima, a suho granje glasalo se praskovima. I oči je valjalo zaštititi. Srce se Ivice Horvatića ubrzo uzdrhtalo, kad se prisjetio zlikovca Koraća i njegovih žrtava, Stjepana Banića, Vjekoslava i Gordane Škrtić, te lovca Stipe Jurića. Čuvši Horvatićevo poluglasno dogovaranje, zlikovac se povukao dublje u šikaru, a onda u jednom trenu, s redenikom streljiva, oružjem u ruci, vrećom punom ručnih bombi, municijskom kutijom i bradom do pojasa dao se u bijeg. Ubrzo su Glinjani pozvali policiju, pa je otpočela danonoćna potjera u kojoj je sudjelovalo 250 policajaca temeljne, specijalne, granične i interventne policije. Zločinac je ipak, istina mnogo kasnije, dolijao kod Vlahovića. Smaknut je od vlastitih smrtonosnih bombi.
Ubojstvo vojnoga plicajca Banića
Četvrtoga dana travnja 1996., na Veliki četvrtak i u preduskrsno vrijeme, otputio se radnik „Segestice“ na vojno-civilnom odmoru Stjepan Banić, zet banovinskoga zemljaka i umirovljenika sisačkoga današnjeg MIP-a, Zlatka Rožankovića, u posjet Velikom Šušnjaru. Nesretni Banić, skromni i tihi čovjek, prijatelj ovoga autora, koji je sobom ponio namirnice i još ponešto darova, na žalost, nije se toga dana vratio iz zatucane jugosrpske jazbine na rubu grada. O tim teškim i dramatičnim danima, tko zna koji puta pričala nam je iznova njegova udovica Ivana iz Pokupljanske ulice na Zelenom Brijegu. Beživotno tijelo Banićevo pronađeno je u drvenjari babe Živka Koraća, Sofije Bunčić (?), prostrijeljeno iz automatskoga oružja zločinca. Pucao je u zatvorena vrata. Baba je kasnije poput drugih starih pravoslavaca Banovine ostavljenih na skrbi hrvatske države, protiv koje su njihovi potomci u ime Srbije vodili i na kraju izgubili agresivni rat i krvavu pobunu, smještena u Domu starih na Trgu učitelja. Na naša pitanja o tome zašto je nesretnoga Hrvata prepustila svom brutalnom unuku, nije usvislo odgovarala. Baš onako kako to perfidno treba u prikrivanju užasnoga zlodjela. Bilo kako bilo, njen Živko Korać ipak nije dugo slavljen među onima koji su Hrvatima odredili tešku sudbinu naroda bez države. T
