Lustracija je pitanje budućnosti, a ne prošlosti

Nakon što je šef HDZ-a Tomislav Karamarko najavio lustraciju ako dođe na vlast, jedan je list, prepun novinarskog kadra "kodnih imena" iz prošlog režima, u jednom broju posvetio kroz usta pet-šest autora isto toliko članaka/komentara koji zapravo iznose samo jednu misao: Lustracija danas nije moguća. Stvar je tu providna, ljudi brane svoju prošlost, a idu i tako daleko da obmanjuju javnost kako je Europa protiv lustracije. Ista ta Europa (Njemačka) procesom protiv Perkovića i Mustača lustraciju je već započela umjesto nas. Ako navodno Europa ne želi lustraciju, kako objasniti činjenicu da su kao uvjet Srbiji u pristupanju EU-u, na inicijativu Njemačke i Bugarske, stavili otvaranje arhiva Udbe i KOS-a? Valjda zato da bi japanski turisti koji bi došli u Beograd išli gledati požutjele papire kao potvrdu europskog podrijetla svoje rase!? Ne, nego zato što je tamo deponirano sve zlo koje je bivši režim napravio od Bleiburga sve do Vukovara i Srebrenice u ne tako davnoj prošlosti. K tomu, u programu najjače političke grupacije u Europi, Europske pučke stranke, stoji da sve postkomunističke zemlje koje su postale članice EU-a lustraciju moraju (!) provesti, bez obzira na to u kojem obliku. Ista ta struja u Hrvatskoj ismijavanjem, iskrivljavanjem ili blokiranjem neke vrste lustracije u RH lustraciju prikazuje kao osvetu, neku mračnjačku rabotu lova na vještice. Lustracija nije ništa od toga, ona nije osveta, ona je u funkciji pomirenja, čišćenje memorije u funkciji suočavanja s prošlošću jedne zločinačke ideologije koja je u Europi i svijetu, pa i u Hrvatskoj, stotinu milijuna ljudi otjerala u smrt, gušila temeljne slobode, zatvarala neistomišljenika, provodila nasilne otimačine materijalnih dobara kao prava pljačkaška horda. "Neki" i danas šeću Osijekom. U tom smislu, lustracija je najmanje pitanje prošlosti, lustracija je pitanje budućnosti, pogotovo u Hrvatskoj. Naime, za razliku od slobodnog zapadnog svijeta, gdje je stvarano blagostanje zahvaljujući meritokratskom principu, gdje su napredovali najbolji, u komunističkim državama, u kojima se i danas gladuje, vladao je princip "moralno-političke podobnosti", a ne kompetencija i sposobnosti. U Hrvatskoj u tom smislu Berlinski zid još nije pao, jer je jedan od ključnih faktora našeg zaostajanja nastavak principa moralno-političke podobnosti na partitokratski način od demokracije cijepljenih stranaka. Zato nema budućnosti za mladog čovjeka, kojemu je lustracija vjerojatno stran i nejasan pojam, no postat će mu jasniji kada se zapita zašto je on nezaposlen a njegov vršnjak "guzonjin sin", pet puta gluplji od njega, pliva u novcu. Oni, mladi i obrazovani, bježe iz Hrvatske i veoma često uspijevaju, a "guzonjini sinovi" i dalje drmaju od bankarstva, politike, ekonomije, sveučilišta, zapošljavaju po kriterijima starih preživjelih ideoloških čopora presvučenih u hadezeovce, liberale, laburiste, narodnjake... I mantraju kako lustracija nije moguća. Time čuvaju vlastiti privilegirani status u društvenoj raspodjeli dobara i statusa. Mentalitet “guzonjinih sinova”, koji se u nas razvija u lošu beskonačnost, tjera opet, kao u komunizmu, mladež u pečalbu i nikako nije pitanje prošlosti, već vrlo konkretne budućnosti za nadolazeće generacije. Piše: Ivica Šola Izvorni članak možete pogledati OVDJE