Lustracija je uvjet bez koga nema demokratske Hrvatske

Prolazi sve. Vodostaj rijeka rastao je, nadali smo se da će ovaj put proći bez poplava. Gledali smo nogometne kvalifikacije, ugurali smo se, prošlo je. Izbori dolaze, i oni će proći. Migranti prolaze kroz Hrvatsku, i oni će proći. Ima jedna stvar koja ne prolazi. Zove se pravo ili pravda. Ona ne prolazi jer je svi nosimo u sebi, ako nam je nanesena nepravda, to boli u nama. Kad dođu do moći neki se osvećuju, netko starozavjetno sedmerostruko ili sedamdeset sedam puta, netko može oprostiti, ima i onih koji su počinili krivdu, shvatili i pokajali se. Ali da potreba za pravdom ne prolazi dokaza ima svuda oko nas. U Njemačkoj je nakon spajanja SR Njemačke i DDR provedena lustracija, ali nakon 25 godina ljudi još uvijek traže uvid u tajne spise. K. Gogić u Vijencu br. 563 nakon navođenja gornje informacije zaključuje: “što upućuje na nužnost zakona o lustraciji u Hrvatskoj, bez ikakva govora o kašnjenju (ili odlaganju takvog zakona o.a.)”. Dalje piše: “Kada bi u Hrvatskoj bio na snazi takav zakon, ne bi, primjerice, moglo doći do sudske tužbe i procesa između Tomislava Karamarka i Josipa Manolića, koji će vjerojatno trajati nekoliko godina, o navodnoj Karamarkovoj suradnji s jugoslavenskom tajnom službom, jer bi svakomu bilo poznato tko je radio, a tko nije radio za jugoslavenske tajne službe.” Najvjerojatnije ne bi svakome bilo poznato tko je radio a tko nije za zloglasne tajne službe SFRJ, ali bitno je to da zločinci ne bi više mogli krojiti budućnost Hrvatske, našu budućnost. Danas ne možemo reći da je to tako, ali ne možemo reći ni da nije tako. Jer se nitko nije usudio pokrenuti postupak lustracije u Hrvatskoj. Još za Tuđmanova života zakon je predložen u Saboru dva puta, ali je oba puta odbijen. Zli jezici mogli bi se narugati da se nitko nije usudio sljedećih 15 godina (u doba vladavine bivših struktura) opet predložiti u Saboru novi zakon o lustraciji. Moralna ispravnost nošenja odjeće s likom Che Guevare Potrebnost takvog zakona i postupka ne izvire samo iz naše osobne potrebe za pravdom ili evidentnim neredom u državi gdje su u medijima povremeno bivši pripadnici tajnih službi prisutniji nego predsjednica i premijer zajedno, nego je ovdje prisutan još jedan kulturološki fenomen. Poznato je da se masovno prodaju majice s likom Che Guevare, a povremeno kad se postavi pitanje moralne ispravnosti nošenja takve majice nositelji u pravilu ne znaju ništa o liku koga nose na odjevnom predmetu osim toga da je bio “nekakav buntovnik”. Bilo je još poznatih buntovnika, Lenjin, Staljin, Hitler, Mao Ce Tung, i na kraju Tito. Iza njih su ostale stotine tisuća ili milijuni mrtvih. Ne može se nositi na majici zločinac odnosno ne može se veličati zločin, to je suprotno hrvatskim zakonima. Nažalost, neki dan-danas veličaju komunističke zločince. Bivši predsjednik Josipović je za trajanja svog mandata spomenuo “lijepu kapu partizanku”, što možda samo po sebi nije ništa loše. Ali kad se zna gdje je to rečeno (u Srbu, na mjestu zločina, masovnog pokolja Hrvata) onda navodni antifašizam dobiva jedan ružni odsjaj. Kad tome dodamo izjave političara, npr. načelnika Primoštena Petrine: “Tuđman je bio loš čovjek u dobrom vremenu, a Tito dobar čovjek u lošem vremenu i njemu trebamo zahvaliti za stvaranje temelja današnje hrvatske države pa zato izričito kažem, Tito!” ispada da nisu bitni leševi koje je neki političar pregazio, nego mišljenje primitivaca bazirano na kultu ličnosti građenom u totalitarizmu. Onda takvo mišljenje zacementiraju likovi poput Josipovića i Petrine, i to je – moderna Hrvatska. Što će nam lustracija kad je nama Tito – dobar čovjek, a partizanka – lijepa kapa? Totalitarizam i demokracija ne idu zajedno, ili jedno ili drugo. Lustracija je uvjet bez koga demokratske Hrvatske nema. Ne može se graditi čista, nova Hrvatska ako se prethodno ne osude zločini i zločinci. Hoće li se suditi zločincima starim 80, 90 ili više godina kao što se u SFRJ sudilo Artukoviću stvar je pravosuđa. Ali potrebno je onemogućiti utjecaj nalogodavaca i počinitelja zločina u SFRJ na modernu Hrvatsku danas. To je tzv. pitanje svih pitanja Hrvatske 21. stoljeća. To je pitanje koje se postavlja pred novog premijera Hrvatske 2016. godine.