Lustracijski efekt LNG-a na Krku

Plutajući LNG terminal u Omišlju na Krku jedini je projekt kojeg je na summitu država inicijative Triju mora u Varšavi prošlog ljeta javno spomenuo američki predsjednik Donald Trump. Spomenuo ga je u kontekstu ključnih projekata za energetsku neovisnost Europe o Rusiji. Izvjesno, time nije namjeravao izvršiti agresiju na Mirelu Ahmetović, mladu SDP-ovu načelnicu općine Omišalj, tako što će joj plutajućim LNG terminalom pokvariti predivan pogled na zarđala postrojenja DINE Petrokemija. Vrdoljakovo maslo U pravom ratu za novu podjelu utjecaja u Europi između SAD-a i Rusije, plin nije samo energent, niti su LNG terminali i plinovodi samo gospodarski projekti. Oni su doslovce postali oružje u bitci za Europu. Dok se SAD bavio uvođenjem država postkomunističke Europe u NATO i EU, Putinova se Rusija ondje vraćala kapilarno, preko energenata, preko nafte i osobito plina, dovodeći ih u energetsku ovisnost. Oslanjajući se na stare komunističke strukture koje i dalje upravljaju postkomunističkim državama, u kojima demokratska tranzicija nikada nije završena, Rusija je starim vezama i novim investicijama u ljude (čitaj korupcijom) osvajala utjecaj u politici, obavještajnoj zajednici, medijima, postajala postupno važan ali prikriveni destabilizacijski igrač iznutra. Danas je to popularno nazivati hibridnim ratom. Jedan od ključnih američkih odgovora bio je projekt izgradnje mreže terminala za ukapljeni plin (LNG) i mreže plinovoda koji će dokinuti ruski monopol na snabdijevanje plinom u državama tzv. nove Europe, a time i njihovu ovisnost o Rusiji. U toj mreži LNG-a, koja nije samo američki koncept, već je ugrađena i u energetsku strategiju EU-a, LNG na Krku je vrlo važan za očuvanje energetske neovisnosti država na uspravnici Jadran -Baltik. Za Hrvatsku može biti od presudne dugoročne važnosti. Ne samo što je pretvara u značajno energetsko čvorište, već i otvara perspektivu gospodarskog razvoja na tom temelju i čvršćeg povezivanja s državama srednje Europe. No pitanje je zašto se onda s hrvatske strane izgradnja LNG-a banalizira do te mjere da je u prvom planu bojazan revolucionarne načelnice Omišlja, Mirele Ahmetović da će plutajući LNG proizvesti stres nad ribicama. A na nedavnom prosvjedu protiv LNG-a oko nje se okupila cijela crvena Rijeka s dijelovima Istre i Gorskog kotara? Od samog početka projekta, u vrijeme vlade Zorana Milanovića, Hrvatska je igrala dvostruku igru oko LNG-a. Formalno ga je podupirala. Pa je i sam premijer Milanović više puta isticao kako je to strateški projekt. Istinski ga je njegova vlada odugovlačila i opstruirala. Kako? Pa recimo tako što je ministar zadužen za energetiku u Milanovićevoj vladi bio HNS-ov Ivan Vrdoljak, koji je percipiran i kao glavni čovjek ruskog plinskog lobija u Hrvatskoj (PPD), a za direktora LNG-a u Hrvatskoj imenovan je njegov stranački drug od najvećeg povjerenja Mladen Antunović. Kao da predate mački skrb za male miševe. Sukladno podjeli uloga, projekt je potpuno opstruiran i blokiran. I to nije bilo jedino pogodovanje Milanovićeve vlade ambicioznim ruskim interesima u Hrvatskoj, a na štetu transatlanske i europske suradnje, u konačnici na štetu zapadne orijentacije Hrvatske u ovom globalnom nadmetanju, a u korist ponovnog uvezivanja u zapadnobalkanski region. Najozbiljnije je prioritet izgradnje plutajućeg LNG terminala na Krku shvatio kratkotrajni premijer Tihomir Orešković. I to je, čini se, bio i glavni razlog njegova pada. Bilo je očekivano da će Plenkovićeva vlada napokon ozbiljnije prionuti projektu LNG-a. A i SAD je počeo otvoreno požurivati. No to se nije dogodilo. U vrijeme kada je predsjednik Trump u Varšavi javno naglasio važnost LNG-a na Krku, premijer Plenković je upravo uveo u Vladu Vrdoljakov HNS. Ali i obećao i Vladinom odlukom potvrdio LNG kao strateški projekt. No na jesen su se probudili zeleni aktivisti. Prostim su okom vidjeli da plutajući LNG terminal izaziva stres kod ribica. A iza te se zabrinutosti prostim okom vidio proruski pogled na budućnost Hrvatske. Potom se plutajućem LNG-u jednoglasno usprotivila i skupština primorsko -goranske županije. Uključujući i zastupnike HDZ-a. Nakon ponovljenih požurnica s američke strane, premijer Plenković je nedavno u igru uveo i posebni lex LNG. No dvojbeno je ubrzava li on projekt ili je tek isprika za novo nečinjenje. Zeleni aktivisti, cijeli SDP, Živi zid, neki pripadnici Mosta, (HDZ to više ne smije javno), predvođeni suvremenom inačicom Rose Luxemburg u vidu načelnice Mirele Ahmetović, odmah su krenuli na Lex. Neće plutajući, već žele kopneni LNG terminal. A on nije moguć. Jer nije isplativ i izgradnja dugo traje. Nećeš, razbojniče! Načelnica nas retorikom vraća u doba rane Titove vladavine. Poručuje američkom veleposlaniku Robertu Kohorstu i američkoj izaslanici za energetiku Sue Sarnio da su izjavama o LNG terminalu na Krku izvršili agresiju na njezino malo mjesto. I da će se ona baciti pod bagere da spriječi LNG. Istodobno u igru ulazi kontroverzna, Gazpromu bliska tvrtka Gasfon - spremna graditi u Omišlju LNG terminal. Rusko-američki sukob oko LNG-a u Omišlju time je postao sasvim otvoren. A za Hrvatsku će imati i lustracijski efekt. Na LNG-u će se vidjeti tko to ima Zapad samo na usnama, a srce ili dosje u Beogradu. A tko Moskvu u džepu. Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija