Mailovi s nečim što “budi najniže strasti”

Nezamislivo je da premijer svoju desnu ruku nije pitao ono što je mjesecima pitala cijela nacija: Martina, dobro, pa tko je pisao lex? Martina Dalić najslabija je karika ove Vlade i to će se vrlo brzo pokazati, ponavljao sam još dok kriza u Agrokoru nije bila ni na vidiku. Nije to bila vidovitost, već spoznaja da su njezin tehnomenadžerski način funkcioniranja, deficit socijalne inteligencije te posve očita ograničenja u medijskom nastupu potpuno nekompatibilni s današnjim političkim trenutkom. Da ne govorimo koliki je bio promašaj Andreja Plenkovića kao predsjednika HDZ-a na tako izloženu poziciju postaviti osobu koja je do jučer donirala novac stranci Pametno, što sasvim vjerno ocrtava koji je njezin pravi politički i ekonomski habitus. Ne, ne govorim to tek da bih udarao nekoga tko je već na podu, naprotiv, imam potrebu i još jednom iskreno istaknuti: Martina Dalić odradila je golemi posao za koji bi zaslužila i nagradu i priznanje, samo da se nikad nije doznalo što se sve zbivalo za kulisa. Da je bila predsjednica uprave neke velike tvrtke, za taj trud i uloženu energiju zaslužila bi i milijunski bonus, no ona očito nije shvaćala da kao potpredsjednica Vlade nema nikakvo pravo svojem kružoku (“vaš sam vječni dužnik”) namjestiti višemilijunsku kompenzaciju navodnog rada pro bono. Dakako, očito su svi ti “Borgovci” itekako shvaćali da to, čak i ako (možda) nije nezakonito, itekako jest moralno i etički za javnost neprihvatljivo. Zato su se toliko i trudili sakriti tko je sve u tome sudjelovao, zato smo se mi novinari morali toliko ponižavati da u pokušajima da iskamčimo odgovor jednoj potpredsjednici Vlade fizički preprečujemo put te vičemo za njom dok ona bježi iz kadra: “Gospođo Dalić, tko je sve pisao lex”? Nisam mogao vjerovati vlastitim ušima kada sam je “u glavu” pitao zašto je lagala da je “njezina veza sa Šavorićem nikakva”, jer je iz mailova jasno da to nije “nikakva veza”. Odgovorila mi je da bi svačijim mailovima, da se objave, mogli naći nešto što “budi najniže strasti”, “uključujući i vas”. E, pa ne bi, gospođo Dalić, a čak i kad bi, ja nisam potpredsjednik Vlade i ne odgovaram za milijarde eura. Potpuna je neistina što kaže premijer, da iz mailova nismo ništa nova doznali. Posve suprotno, iz njih je kristalno jasno da je Dalić lagala kad je tvrdila da je ona pisala zakon. To nipošto nije “mala sjena koja baca mrlju”! Ona očito jest bila glavna koordinatorica svega, ali zakon su za nju pisale i osobe čija je imena ona tvrdoglavo skrivala. Borg je pisao lex. Pisao je zakon (i) za sebe. Martina Dalić nije mogla ne vidjeti i ne znati da je riječ o istim ljudima, a po svemu sudeći, to nije mogao ne znati ni premijer. Svakako nije smio ne znati. Čak i ako nije čitao tu e-poštu u trenutku nastanka, nezamislivo je da svoju desnu ruku nije pitao ono što je mjesecima pitala cijela nacija: Martina, dobro, pa tko je pisao lex? Ako nije pitao, to može samo značiti da nije htio znati ono što je bio dužan znati. Može li itko povjerovati da SOA, nakon što je od državnog vrha dobila zadatak ispitati cjelokupnu e-komunikaciju Martine Dalić, o tome nije izvijestila Banske dvore? Ako nije, što onda uopće radi SOA? Meritum ove afere jest da su mailovi autentični te da je neosporiv interes javnosti da se oni objave, pa je onda i svako skretanje na priču o tome tko je taj koji ih je dostavio medijima zapravo obična diverzija, skretanje pažnje. Pa se tako u prvi mah takvom čini i priča da su “Martinu Dalić srušili ruski hakeri”. Ne, nisu, Dalić je srušila samu sebe, a priča o Rusima, bilo u njoj istine ili ne, služi prije svega da bi se navodi o korupciji skrenuli prema priči o vanjskoj agresiji. Zašto baš sad, kad ja imam veliki intervju i dobivam nagradu?”, pita se Plenković, očito doživljavajući sebe u centru svemira. No, što da je afera izbila za vrijeme glasanja o povjerenju njegovim ministrima i Vladi u Saboru? Kako bi on to tad preživio? Dakle, neka bude zahvalan na ovom tajmingu, iako je jasno da udar na njega još uvijek nije završio te da je on sljedeći nakon Martine Dalić. Moja je pozicija u HDZ-u dosta dobra”, kaže on, iako je već iz te rečenice očito da baš i nije tako. U HDZ-u bi ga iste sekunde smijenili, samo kad bi znali kako i kime. Ne promijeni li radikalno svoj smjer, njegova politička sudbina unutar Hrvatske bit će samo tranzicijska. Prostora za zaokret još ima, no Plenković mora znati da jedini spas može potražiti u vlastitoj stranci, od čijeg se članstva potpuno otuđio, a njezina baza osjeća da ju je na niz načina izdao i prevario. No, to onda za njih znači da se treba početi ponašati kao predsjednik HDZ-a, a ne HNS-a ili buduće velike koalicije. Pitanje je – može li on to? Ivan Hrstić / Večernji list