Manolić, Mesić, Josipović, Lončar – tko su sve ljudi oko Zorana Milanovića?

Josip Manolić, nekada član HDZ-a, poznat je po tome što je, zajedno sa Stjepanom Mesićem, 1994. sukobio se s konzervativnom strujom unutar stranke, koju je predvodio ministar Gojko Šušak. Mesićevo i Manolićevo opstruiranje rada Sabora mnogi smatraju državnim udarom protiv predsjednika Tuđmana. Nakon što to nije uspjelo, Mesić i Manolić morali su napustiti stranku te su osnovali Hrvatske nezavisne demokrate.

24 sata sa simpatijama navodi kako se Manolić u posljednje vrijeme bavi savjetovanjem predsjednika SDP-a Davora Bernardića, a navodi kako je na klupi ispred njegove kuće sjedio i Zoran Milanović.

Osim ovog bivšeg pripadnika jugoslavenskih tajnih službi, Zoran Milanović za svoje je savjetnike ovih dana imao i dvojicu bivših predsjednika.

Tako se uoči nedjeljnog obraćanja javnosti u svom stožeru, sastao s Ivom Josipovićem i Stjepanom Mesićem.

Kakvo je političko okruženje Zorana Milanovića, može nam govoriti i činjenica da je prije nešto više od dvije godine on imenovan predsjednikom Diplomatskog vijeća Visoke škole međunarodnih odnosa i diplomacije Dag Hammarskjöld, zamjenivši na tom mjestu tada 93-godišnjeg Budimira Lončara, čovjeka koji se kao ministar vanjskih poslova Jugoslavije 1991. pred međunarodnom zajednicom založio za embargo na uvoz oružja Hrvatskoj čime je maksimalno otežao obranu Hrvatske od velikosrpske agresije. Budimir Lončar bio je i savjetnik za vanjsku politiku i međunarodne odnose predsjednika Stjepana Mesića te predsjednika Iva Josipovića.

Tko je Josip Manolić?

Josip Manolić, koji za 24 sata s ponosom ističe kako je predvidio Milanovićevu pobjedu, nekadašnji je komunistički obavještajac i političar. Za vrijeme Drugog svjetskog rata bio je na čelu Pokrajinskog komiteta SKOJ-a za Hrvatsku. Po ustroju OZN-e počeo je djelovati u njoj, a potom i u UDB-i. Djelovao je i u Sekretarijatu za unutrašnje poslove te u toj funkciji provodi utamničenje nadbiskupa Alojzija Stepinca.

Postulator kauze za proglašenja bl. Alojzija Stepinca svetim, mons. Juraj Batelja, iznosi da Manolić sustavno nastoji prikriti istinu o trovanju Alojzija Stepinca u vrijeme dok je bio u zatvoru. Batelja navodi da su sudske medicinske komisije proučavanjem Stepinčevih posmrtnih ostataka utvrdile da je on bio zračen, a u njegovim kostima su pronađene toksične supstance kadmija, kroma, olova i arsena. Batelja iznosi da je J. Manolić vlastoručno potpisao da se nakon obdukcije iz sudske medicine izuzmu svi instrumenti (škare, noževi, stakalca, posude) koji su bili u kontaktu sa Stepinčevim mrtvim tijelom ili organima.

Kao visokorangirani dužnosnik UDBE, nadzirao je sve zatvore za političke zatvorenike u SFRJ. U međuvremenu, 1960. diplomira na Pravnom fakultetu u Zagrebu. 1960. godine postaje šef SUP-a (Sekretarijata unutarnjih poslova ) u SFRJ.
Bio je zastupnik u Saboru SR Hrvatske te je u njemu obnašao više različitih funkcija.

Nakon demokratskih promjena sudjeluje u osnivanju HDZ-a te 1990., nakon pobjede HDZ-a na izborima, postaje potpredsjednik Predsjedništva Republike Hrvatske. Od 24. kolovoza 1990. do 17. srpnja 1991. obnašao je dužnost predsjednika Vlade RH.

Godine 1994., Manolić i Mesić sukobljuju se s Tuđmanom i Šuškom, te izvode, kako mnogi to nazivaju, državni udar.

“Tuđmanov je prvi korak bilo ujedinjavanje pristaša jugoslavenske diktature i novih demokratskih političara. Vjerovao je u tu pomirbu, jer je sam u sebi pomirio te dvije strane. Ali, bivši komunistički političari ušli su u pomirbu s figom u džepu i radili su protiv Tuđmana, organizirano i s puno vještine. Manolić i Mesić su, opstruirajući rad Sabora, pokušali državni udar protiv Tuđmana.” – rekao je svojevremeno dr. Andrija Hebrang za Novi list.

Na primjedbu da bi se to danas zvalo političko preslagivanje Hebrang ističe: “Je, ali 1994. je trećina Hrvatske bila okupirana. Ako u parlamentarnoj demokraciji u ratu netko pokuša državni udar, toga se kazneno progoni.”

Na pitanje misli li da bi Manolić i Mesić trebali biti predmet kaznenog progona Hebrang ističe: “Trebala je Hrvatska u tom trenutku pitati njih dvojicu koji su im motivi rušenja vlasti. Analizirao sam njihove motive i zaključio da je to bilo zaustavljanje priprema za oslobođenje zemlje, koje su započele 1994. Siguran sam da je to bilo u pitanju. Diktatorski političari, koji su Tuđmanu pristupili s figom u džepu, nadali su se da će se Jugoslavija očuvati makar kao konfederacija. Kad je to propalo, htjeli su barem blokirati oslobađanje Hrvatske, to je moje mišljenje. Rušenje Tuđmana su, doduše, objašnjavali borbom protiv njegove politike prema BiH, ali ranije se uopće nisu suprotstavljali toj politici. Odjednom su se toga sjetili.”