Imao je samo četiri godine: Bio sam najmlađi logoraš u Bučju

Logor kraj Pakraca držali su lokalni Srbi i pripadnici JNA, a od kolovoza 1991. do siječnja 1992. godine kroz njega je prošlo 250 ljudi. Najmlađi logoraš s mukom se prisjeća dana kad je u njega ušao Dalibor Šimić (31) iz Lipika u ljeto 1991. nije bio svjestan što se oko njega događa. Danas je obljetnica oslobođenja iz logora u kojem je vidio tugu i smrt. - S ocem sam na malom skuteru krenuo iz Donjih Čaglića njegovom prijatelju i on je znao dokle smije voziti, jer dalje je bila barikada. Međutim dvojica naoružanih pobunjenika su se spustila niže niz cestu i otac ih je vidio. Nije bilo druge već je nastavio voziti do njih. Stali smo, on je sišao s motocikla i mene je spustio na zemlju. Oni su ga odmah počeli tući, plakao sam jer nisam znao zašto to čine. Jedan od njih me pitao ima li tata pušku rekao sam mu da nema već da ima luk i strijelu i da ubija četnike. Zbog toga su moga oca kasnije nazvali Robin Hood. Pretukli su ga i htjeli su ga zaklati. Naišao je jedan muškarac koji je poznavao moga oca, navodno su zajedno bili u Skopju, on je odlučio da nas prevezu na Bučje u logor. Sjećam se kada su nas dovezli na Bučje kada smo došli na parkiralište koji je bilo kao neki predulaz u logor da sam s desne strane vidio pokrivene bijelim plahtama mrtve ljude. Odveli su nas u podrum zgrade, koji je bio pun odraslih ljudi. Sjedili su, a neki pretučeni su ležali na drvenim paletama ispod njih je bilo blato. Baš su bili jadni. Prostorija nije imala ni jednog prozora. 'Nisu znali što će sa mnom' - Tu sam s ocem proveo cijeli dan, onda su oni došli po mene, jer nisu znali što će sa mnom. Uzeli su me, a otac mi je rekao da samo slušam čike i da će biti sve u redu. On je ostao u logoru. Mene su vozili po selu od kuće do kuće, nitko me nije htio uzeti, kada je pao mrak smjestili su me kod nekih ljudi gdje sam prenoćio. Ujutro su me opet uzeli i počeli vozati. Dovezli su me nekoj ženi koja je imala troje djece, ona me je nahranila. Ali došli su ponovo po mene, kao voziti će me u Čaglić. I odvezli su me i dali M. V., njemu su naredili da me sveže u kanal pored ceste i da će sa mnom završiti kada budu čistili i palili selo. Otišli su, Milan nije imao srca da to uradi, pitao me je imam li koga u Lipiku, rekao sam da imam tetu, pitao me da li znam kako doći do nje, odgovorio sam mu potvrdno. Uzeo me je i stavio u auto, ostavio je svoju majku. Došli smo u Lipik i našli smo moju tetu, rekao joj da su uhvatili moga oca, evo ti maloga i ništa me ne pitaj, otišao je i više se nije vratio. Kasnije sam saznao da se on nije vratio u Donji Čaglić, jer bi ga njegovi ubili, ostao je Lipiku vozio je sanitet, čak je bio i ranjen i dan danas živi i radi ovdje - ispričao je ono čega se sjeća iz toga vremena. Daliboru se nakon toga život totalno promijenio. Teta je o njemu brinula 4,5 mjeseca dok je njegov otac bio u zatočeništvu, s njim se ponovo sastao u Kutini, gdje mu je otac razmijenjen. Ponosan na sina Ni tada mi život nije bio ništa bolji, jer se otac odao alkoholu, izdržao sam do svoje 16 godine i onda sam mu radio takve stvari da su me morali smjestiti u Dom, gdje sam završio građevinsku školu s odličnim ocjenama. Tužna je moja priča - rekao je na kraju Dalibor. Danas je on oženjen ima suprugu Jasminu i predivnog trogodišnjaka Leona, koji se iako mali već profilirao kao budući stručnjak perilica za rublje kojima je opčinjen. - Ja trenutno radim na određeno vrijeme u jednoj privatnoj firmi kao skladištar, supruga je viša medicinska sestra također radi na određeno vrijeme u Domu hrvatskih veterana u Lipiku. Nikada ništa nisam tražio od nikoga zbog toga što sam bio najmlađi zatočenik logora Bučje, samo mi je želja da mi netko osigura stalni posao. U protivnom, radi egzistencije svoje obitelji supruga i ja ćemo morati uzeti našeg sina i krenuti u bijeli svijet kao i stotine mladih koji napuštaju Hrvatsku, voljeli bi ostati ovdje i osigurati si koliko toliko normalan život. Na Bučju, na mjestu gdje bio logor nikada nisam bio, razmišljam da odem ove godine 16. siječnja na obilježavanje 26. obljetnice razmjene zatočenika logora Bučje, možda se neki od preživjelih sjete mene, malenog dječaka kojeg su zatvorili zajedno s njima - rekao je Dalibor držeći u krilu svoga sina Leona. [slideshow_deploy id='92307']