‘MARIJAN JE JOŠ BIO ŽIV, SREĆKU JE STISNUO RUKU’! Prijatelji iz djetinjstva odlučili braniti selo: Vratili se po palog suborca, ‘bio je junak, neka njegova djeca i supruga budu ponosni’
“Zvali smo ga Boban. Bio je jedan od nas, a istinu o svom ocu, suprugu moraju znati njegovi najbliži. Ovo vam pričam da sjećanja na te dane i heroje – nikada ne izblijede”, doznajemo odmah na početku razgovora s petrinjskim braniteljem Ivom Vranićem čiji je suborac i zapovjednik Marijan Celjak – Boban, poginuo 16. rujna 1991., baš na današnji dan.
Vranić koji je odrastao u selu Topolovac kod Siska, kroz priču o poginulom Bobanu prisjetio se svojih suboraca, branitelja toga sela:
“Nas 36 prijatelja iz školskih klupa u obrani svog sela”
“Nas 36 dečki, prijatelja iz školskih klupa i dječjih dana… E, ti su dečki bili prvi među prvima organizirani u obrani našeg Siska i domovine. Dečki koji su uz pomoć Marijana Celjaka, Slavka Blaževića i Roke Luketića 1. kolovoza 1990. organizirani u dragovoljački vod Topolovac, a iz tog voda nastaje 10. lipnja 1991., 57. bataljun ZNG-a, a kasnije 57. brigada Marijan Celjak.”
Taj vod pod vodstvom Roke Luketića i Marijana Celjaka je, kaže Vranić, uživao veliko povjerenje. Spominjući sudjelovanje u opsadi raketne baze Žažina, prisjetio se kako je tada Marijan Celjak na prijevaru od strane tzv. JNA na kratko i zarobljen, pa ubrzo pušten.
No, onda je došao 16. rujna. Dan koji je Vranića potakao da nam se javi i ispriča o Bobanovoj smrti:
Iznenadno raketiranje i ranjavanje suboraca
“Taj mi je dan ostao duboko u sjećanju… Toga dana izgubili smo istinskog Hrvata, ratnika i velikog domoljuba. Ujutro je došao do nas u barutanu i s našim zapovjednikom Rokom dogovorio opsadu i predaju radarske baze u blizini našeg sela Topolovca, Šašina greda. Bili smo sretni jer to je naše selo i stalno je prijetila opasnost za naše obitelji od te baze. U podnevnim satima nas 36 prijatelja iz sela Topolovca činimo tu udarnu skupinu koja kreće kroz nepregledno polje kukuruza, ne znajući da je iz te baze prema nama na jednom od skloništa okrenut trocijevac u visini naših tijela.”
Zapovijed je, kaže, bila ne pucati dok se ne završe pregovori o predaji baze, a te iste pregovore vodio je Marijan u prisustvu Josipa Šikića i Ivice Pandže-Orkana. Tijekom tih pregovora u zraku su se začuli avioni, a iz same baze ispaljuju se tri signalne rakete koje su označile hrvatske položaje. Krenulo je raketiranje kazetnim bombama i neprekidnim mitraljiranjem zbog čega je veći broj pripadnika 57. bataljuna bio ranjen.
Smrt heroja Marijana Celjaka – Bobana
“Oko 20:00 sati uspijevam doći pred sam ulaz u bazu i vidim da ima dosta ranjenih, pa pitam zapovjednika Antu Bobetka gdje su Boban, Šikić i Orkan, a on kroz suze odgovara ‘Boban je poginuo.’ Pitam ga, ‘pa gdje je?’ Nema odgovora. Onda Roko zapovijeda meni, Damiru Juriću i Siniši Jurilju, da moramo pronaći Marijana jer ga ne smijemo ostaviti.”
Istim putem su, kaže, došli do ulaza u bazu:
“Nedaleko od baze oko 21:30, ne videći jer već se je smračilo, nogom sam stao na Marijana Celjaka-Bobana te dozivam Jurića i Jurilja s baterijom da ga posvijetle. Teško ranjenog, nosimo ga u šatorskom krilu do vozila hitne. Ovdje moram naglasiti da je naš Boban bio teško ranjen, ali živ jer je tijekom nošenja je Srećku Letici stisnuo ruku. Nažalost, u sisačkoj bolnici je preminuo.”
Vranić naglašava kako bi volio da oni koji pišu povijest pitaju te dečke tko je bio Marijan Celjak-Boban:
“Bio je jedan od nas – dokazani domoljub i junak Domovinskoga rata, a njegova djeca i supruga ponosno neka hodaju uzdignute glave jer Boban je dao život za nas i njihovu slobodu, život za Domovinu koju je beskrajno volio.”
Izvor:Dnevno.hr
Autor: Snježana Vučković/Foto: ilustracija/56. samostalna bojna
