Marko Jurič: Ratovali smo i pobijedili, mi Hrvati slavimo, Srbi tuguju! Šta je tu sporno!?

Hrvatska mora zabraniti jugoslavenstvo, jugonostalgiju i zakonski sankcionirati svako zazivanje regionalnih integracija koje u bilo čemu korespondiraju s zločinačkom Jugoslavijom i imaju veze sa Srbijom. Hrvatska mora zabraniti svako pozivanje na zločinačku komunističku ideologiju u bilo kojem političkom ili ideološkom kontekstu. Hrvatska mora zabraniti svako pozivanje na zločinca Tita i ukloniti njegovo ime sa svih javnih prostora, trgova i ulica. Ovih nekoliko prijedloga ma koliko izgledali provokativno, za nekog blasfemično ili nedemokratski jer se radi o zabranama, u svojoj su biti ne samo demokratske, nego i onaj nukleus, čestica temelja civilizacijskih postignuća i napretka. Jer zabrana svih gore navedenih pojmova, ideja, asocijacija i politika jest istovremeno i zabrana ubijanja, varanja i pljačke Hrvata i hrvatske države. A upravo te zabrane su temelj svakog zakona ili etičkog kodeksa. Tito i Jugoslavija su simboli ubijanja, komunizam simbol pljačke i civilizacijskog propadanja, a jugonostalgija velika politička prevara. Uostalom, na sličan su način i nama uzorne zemlje poput Njemačke, Švedske, Francuske, Italije obračunale sa svojom totalitarnom prošlosti i režimima koji su bez obzira na marionetsku komponentu bili zločinački. Zašto izmišljati toplu vodu koja se kod nas prodaje pod etiketama ‘suživota’ ili ‘pozitivne diskriminacije’ kada to nigdje na svijetu ne postoji. Jugoslavija je za Hrvatsku zemlja agresor. Srbija je također za Hrvatsku zemlja agresor ili možda netko misli da nije? Gdje postoji suživot ili pozitivna diskriminacija s agresorom? Slobodan Milošević i njegovi generali nisu bili neka privatna zaštitarska firma koja je divljala po Hrvatskoj. Ne, oni su bili demokratski izabrana vlast koja je digla vojsku i poslala je na Hrvatsku, a usput mijenjali ime iz Jugoslavija u Srbija. Nagodbenjaštvo, sporazumaštvo, popustljivost sve su to elementi koji su bili osobina hrvatskih komunista nakon tog famoznog i još uvijek ne završenog Drugog svjetskog rata u Hrvatskoj. Pričali su mi to mnogi poznati hrvatski prvoborci, partizani, komunisti ili kako se to danas kaže antifašisti. Ispričali su mi potpuno isti scenarij koji se i danas događa u Hrvatskoj. Naime, te davne 1945. godine u NOB-eu je među partizanskim borcima bilo najviše hrvatskih partizana. Najviše ih je bilo i u časničkom kadru, ali i u vodećim partijskim pozicijama. Međutim, krajem rata se dogodila abolicija četnika pa se već tim potezom počela mijenjati nacionalna struktura tog pokreta. Potom su nakon rata Srbi sa svih političkih, državnih i intelektualnih razina sebe predstavljali kao žrtve, a Jasenovac im je poslužio kao glavni joker za takve tvrdnje. Hrvatima je sustavno nametan kompleks krivnje. Hrvatski su se komunisti, zbog toga, počeli polako povlačiti, davati ustupke Srbima, a na štetu Hrvata. Čak dotle da je i Hrvatska bila ustavom definirana kao država Hrvata i Srba. I kroz nekoliko je godina Hrvatska postala okupirana. Jer kako objasniti fenomen ‘oslobođenja’ Hrvatske 1945. godine ako smo ponovo 1991. godine oslobađali Hrvatsku? Tko je to između ta dva datuma okupirao Hrvatsku? Prepoznajete li koliko je ovaj scenarij do u jotu identičan ovom scenariju koji se primjenjuje u Hrvatskoj zadnjih deset, petnaest godina? Četnici abolirani i penetrirali u sve strukture državnog sustava, Srbi su manjina s posebnim povlasticama, Hrvatima se nameće kompleks krivnje za zločine i protjerivanje u Domovinskom ratu, a sve to zahvaljujući upravo popustljivosti i nagodbenjaštvu Komunističke partije Hrvatske koja se danas malo drugačije zove. Uoči velikog dana Hrvatske države, proslave veličanstvene vojne akcije, proslave pobjede u ratu, pokrenut je i zahuktava se postupak pretvaranja Oluje u zločin. Srbi, kako oni u Srbiji, ali jednako i njihovi politički predstavnici u Hrvatskoj namjeravaju komemorirati Dan pobjede kao dan velike tragedije. To je jednostavno neprihvatljivo. I uopće neću nabrajati slične primjere u drugim zemljama kako bih dokazao da je tome tako jer se u ovoj situaciji Hrvatska ne smije ogledavati uokolo i tražiti potvrde i slične primjere. Ne, Hrvatska mora znati što je ispravno, a što ne i tako se mora postaviti. Bez obzira što tko mislio. Slušajući reakcije aktualne vlasti na napade koji dolaze iz Srbije i od strane njihovih srpskih trabanata u Hrvatskoj ispada da se Hrvatska ispričava što je ratovala i pobijedila Srbiju, Jugoslaviju ili štogod je to bilo. Sramotno nagodbenjaštvo i popustljivost aktualnih vlasti može dovesti samo do ponavljanja grešaka iz prošlosti, a to onda znači i do novih zapetljavanja sa Srbijom u neravnopravne odnose koji generiraju nepravdu, laž, iskorištavanje, a u konačnici mogućnost nekog novog sukoba. I da se vratimo na tezu s početka teksta. Državljani Republike Hrvatske mogu biti samo politički Hrvati bez obzira jesu li hrvatske, srpske ili bilo koje druge nacionalnosti. Politički Hrvat jest onaj koji dijeli vrijednosti hrvatskog Ustava, a one su uz ostalo i Domovinski rat. Svako osporavanje vrijednosti Domovinskog rata, glorificiranje Jugoslavije ili komunizma, dakle napadača ili onog što je podržavalo i generiralo napad na Hrvatsku mora biti sankcionirano oduzimanje državljanstva i protjerivanjem iz Hrvatske. Dok se to ne provede u djelo u Hrvatskoj će i dalje trajati agresija koja vuče svoje korijene još iz srpske okupacije nakon Prvog svjetskog rata, što se nastavilo u Drugom, a potom i u Domovinskom ratu. Hrvatska se mora iščupati iz ralja srpske hegemonije kako god se ona zvala u pojedinim razdobljima, nekad i danas. Jer sadržaj je isti samo se mijenja etiketa tog opasnog proizvoda koji se sve agresivnije, od strane domaćih klimavaca, izdajnika i srpskih sluga, danas protura na police hrvatskog političkog života. Dok se to ne riješi mira i napretka u Hrvatskoj neće biti.