Marko Jurič: Za dom spremni? To je laž. Nitko nije spreman za bilo što

U Hrvatskoj više nema muškaraca, muževa koji bi ustali i rekli dosta. Čune su omlohavile, Pred očima nam se rastače država, sustav, ideja zbog koje se išlo u rat, a vrhunac pobune je čučenje u nekom šatoru 555 dana, mirno i dostojanstveno. To je katastrofa, nacionalna tuga, sramota, bijeda. Za dom spremni? To je laž. Nitko nije spreman za bilo što. Gdje je ustanak, pobuna, akcija, bilo kakva reakcija. Nema. Samo laprdanje, pisanje komentara i to je to. Nacrta se Vesni Pusić šubara s kokardom, prozivaju se udbaši, komunjare, nepravde, viče se lopovi lopovi, ali nitko nije spreman nešto učiniti. Na stadionu će se vikati Za dom spremni, ali kad se dođe doma onda više nitko nije spreman. Popije se piva ili gemišt opsuje se mater Teršelićki ili Milanoviću i to je to, to je vrhunac hrvatske pobune. Satima se prepričavaju neke priče o nepravdi, korupciji, raznim teorijama o nekakvim američkim, britanski, ruskim ili kojim već igrama i interesima, ali dalje od te dijagnoze nitko nije spreman ići. Pišu mi ljudi da što sam Petrinu ugostio jer da je on lopov. Pitam ih hoće li mi to izjaviti, onda se više ne javljaju. U Hrvatskoj više nema muškaraca, muževa koji bi ustali i rekli dosta. Čune su omlohavile, Pred očima nam se rastače država, sustav, ideja zbog koje se išlo u rat, a vrhunac pobune je čučenje u nekom šatoru 555 dana, mirno i dostojanstveno. To je katastrofa, nacionalna tuga, sramota, bijeda. Dođu branitelji, hrvatski ratnici u Sabor, traže riječ od Leke, on im neda, a oni pokunjeni izađu van. Nitko da ga cipelom pogodi. Danas je dernek u Kumrovcu. Doći će orgijati sljedbenici Miloševića, JNA, vukovarskih satrapa, bleiburških koljača, hrvatska će ih policija čuvati da im slučajno netko ne bi opsovao. Usred Hrvatske će se izrugivati Hrvatskoj jer to što oni slave je suprotnost i poništenje svega hrvatskog. I nikom ništa. Ništa se neće dogoditi, neće doći nitko da se zaleti među njih i rastjera ih pa da im više nikada ne padne na pamet pojaviti se ovdje kontaminirati prostor jugoslavenskom sablazni. Hrvatska je omlohavila. Poklonili smo mjesto šefa vlade čovjeku koji ni ne zna da je Hrvat, ali zato zna prodavati. Petrov i njegovi glume nekakve moralne vertikale po modelu ‘da im ne uđe’. Nemaju kompas, ne znaju što žele, srljaju kao guske u maglu. Hadezeovci pogubljeni između onih koji bi nešto promijenili i onih koji ne bi jer su uštekani na razne masne pipe. Neki bi mijenjali Karamarka, ali vojska koja usred bitke mijenja generala gubi bitku. A Milanović u hladovini trlja ruke, stvorio je pakao, a njegovi čagljevi nervozno zavijaju od gladi. Sve se na kraju svodi na to famozno ‘Za dom spremni’ ili za dom nespremni. Tko je uopće u Hrvatskoj spreman za nešto? Pisati priopćenja, organizirati tribinu, prosvjednu povorku, zajedničku molitvu, pozvati na paljenje svijeća ili štrajk glađu sve može, samo da se ne pređe ona crta koja znači stvarnu promjenu. Strah je to, strah se uvukao među ljude, duboko, suštinski i temeljito. Desetljeća programiranja kmetovskog svjetonazora pretvorilo je Hrvate u narod kmetova. Kmetova kojima nije tako loše u životu pa zašto bi se pobunili. Zato je jednostavnije negdje iz sjene podviknuti ‘Za dom spremni’, na kraju komentar staviti kraticu ZDS i reći sam sebi ‘a jesam ih dobro sredio’ i onda brojiti koliko će lajkova dobiti. Surova istina glasi ‘Za dom spremni’ je prošlost, a sadašnjost je takva da je potrebniji nego ikad.