Među stotinu nijansi političke ljevice Pupovac je najveći dobitnik

Uistinu, kao da se steže obruč oko Andreja Plenkovića: Slovenci ga otvoreno ignoriraju i provociraju, ruše mu i zadnje nosive grede prema Bruxellesu, ponižavaju mu ministricu vanjskih poslova i najavljuju da će „implementirati arbitražno rješenje“. To ne znači ništa drugo negoli da će na silu ući u onaj dio Piranskog zaljeva koji su dobili na arbitraži! I na to se treba pripremiti i na to treba imati pripremljen odgovor. Osobno ne sumnjam da će Slovenci, ohrabreni stavom Unije, ubrzo poslati i tu šaku vojske koju imaju na crtu koju je u Piranu odredila međunarodna arbitraža, a teško si mogu dočarati Plenkovićev nalog Božinoviću da policija krene braniti hrvatsku granicu u Savudrijskoj vali. Osim toga, ovo je već drugi put da slovenski premijer jasno i glasno kaže da slovenska policija već kontrolira ono što je dobila na arbitraži! „Slovenija od dana donošenja arbitražne presude, kontrolira većinu zaljeva i poduzima odgovarajuće mjere protiv hrvatskih ribara ili drugih brodova koji krše graničnu liniju“, eksplicitno je pred masom novinara jučer rekao slovenski premijer. HTV je preskočio tu izjavu i njegovu press konferenciju u svom središnjem dnevniku na dan kad je Cerar ovo izgovorio. Osim toga: nisam čuo demanti s hrvatske strane na ove Cerarove riječi. U isto vrijeme Ljubljana već zaustavlja našu daljnju međunarodnu afirmaciju zaustavljajući naš ulazak u OECD, no što je puno gore, nema puno dvojbi da nas neće pustiti u schengenski režim. Na ovakvu slovensku ofenzivu Plenković nemoćno reagira riječima „prestanite nas ucjenjivati“. To je sve što je smislio? To je jedini naš odgovor? S obzirom na to da je očito da Europska komisija podržava Sloveniju i da Ljubljana to obilato koristi, teško je zamisliti da u ovoj šah-mat poziciji Plenković ima ozbiljniji odgovor. Cerar je slovenski precizno najavio da su državni geodeti već dobili nalog da nacrtaju nove karte po odluci arbitražne komisije i da će se te karte implementirati. Ljubljana će dakako pričekati i osluhnuti sa svih strana, naročito da čuje što se misli preko Atlantika, ali kada temeljito zaključi da osim praznih fraza kako „ucjene nikad ništa nisu rješavale“ Zagreb zapravo nema odgovora, oni će krenuti s nasilnim implementiranjem, u to nema dvojbe. Priča o hrvatskim gospodarskim uspjesima isto se tako pokazuje kao drveno željezo. Predsjednica je u odgovornom nastupu jasno i glasno javnosti objasnila da nam, da se ne bismo lagali, ne pada nezaposlenost zbog novih radnih mjesta, nego zbog egzodusa iz zemlje. I koliko god se Vlada upinjala dokazati suprotno, statistika je neumoljiva. Ono što iritira na tehničkoj razini jest činjenica da mi ovdje, kao i u turizmu, uporno gledamo krive podatke. Naime, sve normalne zemlje poput Amerike, vode statistiku o broju otvorenih radnih mjesta jer je to jedini parametar koji je relevantan. Kao što se vidi u našem slučaju, broj nezaposlenih može varirati iz niza relacija, ali broj novootvorenih radnih mjesta je statistika koja je neupitna. Mi toga nemamo kao što nemamo egzaktne podatke o turizmu. Broj noćenja je stari socijalistički shematizam. Što govori broj noćenja? Govori li koliko je novca potrošeno, govori li koliko je država zaradila, doista, što govori broj noćenja? Dođe vam prijatelj s obitelji na sedam dana u posjet, evidentira se i njega, ali što to ekonomski znači? Što, dakle, znači zbrajati noćenja? Čak i kad imamo turiste koji noćenja plaćaju, to opet ništa konkretno ne govori jer se u ovoj statistici ne precizira koliko je noćenje plaćeno, dvadeset eura ili dvjesto eura? Mi ne znamo imamo li deset milijuna noćenja po dvadeset ili po dvjesto eura! Kada hoćete znati koliko turizam znači Italiji ili Španjolskoj, imat ćete cifre koje govore o zaradi od turizma, a ne o broju noćenja jer taj broj ništa ne govori! Najmanje govori koliko je to noćenje donijelo zarade. Ali mi se po nizu relacija nismo metra pomaknuli iz socijalizma, pa se tako do jučer u ovoj zemlji plaća mjerila po famoznoj košarici i po iznosu kilograma mesa koje možete kupiti za plaću! Živo se sjećam Borislava Škegre kao ministra financija sredinom '90-ih, kako objašnjava koliko se junetine više može kupiti s plaćom iz te godine i mog prvog teksta na tu temu, da se s tom mesarskom logikom neandertalaca prekine! A koliko se može kupiti junetine za prosječnu plaću i koliko noćenja imamo na Jadranu parametri su iste socijalističke statistike! Uzmemo li pak rast BDP-a, on je 2,8 posto, ali da se ne bi umislili, Slovenija ima rast 4,4 posto, a Mađarska nešto niži, mislim 3,6 posto, ali opet veći od našeg, tako da u našem rastu od 2,8 posto BDP-a nema nikakve spektakularnosti. Ali je zato pitanje dana kada će eksplodirati Agrokor i to je posebna rak rana ovoj Vladi i ovom premijeru. Agrokor je prije par dana za dobivanje novog kredita založio sve što mu je još preostalo, uključujući ne samo dio slavonske zemlje, nego i punionicu, pa i koncesiju na iskorištavanje Hrvatskih voda u Jamnici. To je kapitalni obrat u lex Agrokor jer je ovim potezom Ramljak napravio točno ono što je do sada radio Todorić – zalagao je imovinu tvrtke za nove kredite. Ako se ispune procjene da će dobavljačima biti otpisano 70 posto dugova, o čemu se ozbiljno govori, to će nesumnjivo značiti krah dobrog dijela istih tih dobavljača jer će rijetko tko izdržati taj udar i to bi mogao biti početak kraja dobrog dijela hrvatskog gospodarstva. Ako se pak ovaj kredit ne vrati, vlasnik izvora hrvatske pitke vode u Jamnici će postati stanoviti američki investicijski fond, što znači da će rasprodaja Agrokora značiti i posrednu rasprodaju hrvatskog nacionalnog bogatstva. U isto vrijeme, svi nenamireni vanjski kreditori kojima lex Agrokor nije dopustio naplatu već podižu tužbe na inozemnim sudovima i nema puno dvojbi da će oni te sudove dobiti. Naime, kad je s tim kreditorima Agrokor potpisao kreditni odnos, potpisao je i nadležnost sudova u tim zemljama. Nakon što je Plenković s lex Agrokor zapravo zabranio tim kreditorima da se naplaćuju, oni su podigli sudske tužbe. Kako će se u međuvremenu Agrokor raspasti, a njihovu naplatu je zaustavila hrvatska Vlada, sve te kredite koji će se utuživati na inozemnim sudovima će platiti hrvatski porezni obveznici. No, spašavanje vojnika Ryana traje i dalje, pa dobro obaviješteni krugovi ističu da je upravo u tijeku prebacivanje jednog dijela Agrokorovih direktora po državnim tvrtkama, poput Hrvatske pošte, što je isto tako jednim dijelom trošak koji ćemo svi mi platiti. Jer ni Hrvatskoj pošti, niti drugim državnim tvrtkama, ti ljudi nisu potrebni u smislu poslovanja tih tvrtki. Što će još pokazati lex Agrokor u ovom trenutku je nejasno, ali da je ovdje cijela nacija uzeta kao talac kristalno je jasno već samim tim što se od nas krije ali baš sve na tu temu. Niti šest mjeseci od nastanka afere mi zapravo ne znamo ukupan dug tvrtke, niti znamo plan restrukturiranja, niti znamo što će biti s Konzumom, niti znamo za koliki je iznos Agrokor utužen na vanjskom sudištu. Uostalom, nitko živ još nije sudski gonjen za rasplet situacije koji trese temelje cijele zemlje. Može li Plenković, koji je kao predsjednik Vlade nominalni otac lex Agrokor, sa svim ovim činjenicama preživjeti i tu aferu? Može jedno vrijeme, zahvaljujući lavovskoj borbi medija da se niti ovdje ne dozna prava istina. Last but not least, tu je i afera vezana uz HOS-ovu ploču. Sada je, naime, sve jasno. Povjerenstvo kojem je na čelu akademik Kusić je tako smjerno probrano, pa u njemu nema ni Hasanbegovića niti Jurčevića ni Brune Esih, tako da nema nikakve dvojbe da će ono predložiti zabranu pozdrava „Za dom spremni“. No, posve je nerealno očekivati da će povjerenstvo, uz zabranu insignija jednog totalitarnog režima, donijeti odluku i o zabrani svih amblema drugog totalitarnog režima, o čemu se sada lažno sanjari. Ako se i zabrani upotreba nekih jugoslavenskih simbola, što nije nemoguće, to nikako neće značiti zabranu svih komunističkih simbola. Upućeni krugovi sugeriraju da je za očekivati da će se zakonski HOS-ove ploče sa „Za dom spremni“ micati zajedno s četničkim obilježjima, kojih po izjavi Skeje, šefa HOS-a u Splitu, u Hrvatskoj ima ravno devet, i da je to paket rješenja koji se sprema. Ako je to plan, to je zapravo sarkazam prvog reda jer će se u istu ravan staviti HOS-ovce i njihova obilježja, te četnike i njihova obilježja! U prijevodu, vrlo vjerojatno će se ići na zabranu ustaštva i četništva! Ali ne i komunizma i jugoslavenstva! Što je zajedničko svim ovim problemima i zašto frustracije u ovom narodu rastu? Kako je moguće da je najpopularniji političar u Hrvatskoj „nitko“? Zašto se uporno vraćamo u povijest? U povijest se uporno vraćamo i vraćat ćemo se zbog enormnih komunističkih zločina od kojih niti jedan jedini nije kažnjen. I ta frustracija poprima mitološke razmjere i pamtit će se i za stotinu godina jer ta nepravda vapi do neba za pravdom i afirmacijom pravde. Vraćamo se u povijest jer je svakodnevni život obilježen isto tako zastrašujućim nepravdama vezanim uz imovinu. Žive li u zagrebačkoj Ilici pravi vlasnici tih stanova, ili u njima u pravilu žive komunistički moćnici koji su te stanove oteli? Je li seljacima vraćena oteta zemlja nakon 1945. godine, ili je ona postala vlasništvo kombinata, pa uglavnom pala u ruke tajkunima? Kako na takvoj iskonskoj nepravdi napraviti temelje čestite i poštene države? No, pravi hrvatski problem leži u činjenici da od Tuđmana ova zemlja nije imala lidera, niti vođu, niti hrabrog čelnika koji ima petlju. Osim toga Hrvatska od Tuđmana ima praktički stalno istu galeriju likova. Što su Račan, Mesić, Josipović, Sanader, Kosorica, Milanović i Plenković? Sto nijansi sive! Od radikalno lijevih, dakle Josipovića, Milanovića i Račana, do lijevog centra Sanadera, Kosorice i Plenkovića! Tko može nabrojati tri točke različitosti Milanovićeve ministrice kulture od Plenkovićeve ministrice kulture? Sto nijansi iste sive bezlične, u prvom redu regionalne, a nikada nacionalne politike! Sve je to više-manje isto ideološko društvo hrvatske političke ljevice. Stanovit iskorak su pokušali napraviti Karamarko i Orešković, ali su trajali manje od godinu dana, pojavio se i Most s posve novom paradigmom u odnosu na tih sto nijansi ljevice, ali je i on izbačen sa scene, a najveći odmak je napravila Kolinda Grabar-Kitarović i zato se na polovici mandata već raspravlja o tome da ju HDZ ne podrži na idućim izborima! Mi naime, lidera desnog centra od Tuđmana nismo imali i zato je lako vidljiva jalovost svih tih naših lidera, jer zapravo svi nude više-manje iste odgovore. Sanader je bio taj koji je ozakonio progon amblema jednog totalitarnog sustava, a zabranio da se zabrane amblemi drugog totalitarnog sustava i Plenković de facto samo nastavlja gdje je ovaj stao. Kosorica je (moram reći, na enormni, politički brutalni pritisak Milanovića) smanjila kvotu za dijasporu u Saboru, ali grješku nitko nije ispravio. Pri tom nitko od njih nije imao petlje napraviti istinsku reformu zdravstva, javne uprave ili pravosuđa i zato gacamo u istom blatu s istim BDP-om i s istom privredom. S istim medijima. Sve je isto u toj priči stotinu nijansi političke ljevice u Hrvatskoj. Sve to dobro vidi i sve to sjajno razumije Milorad Pupovac, najveći dobitnik u ovoj hrvatskoj farsi, i nema bolje ilustracije današnje poniženosti države Hrvatske od toga da smo doživjeli da se uklanja ploča HOS-a, koji je stvarao hrvatsku državu, dok se spomenik četničkom zapovjedniku u Borovom Selu i danas tamo ponosno koči! Bože, čuvaj Hrvatsku!