Mijo Jelić: Pripadnici Armije BiH ubili 1051 civila, od toga 121 dijete

Iz dana u dan sve je manje Hrvata u Bosni i Hercegovini, na što utječe niz čimbenika, počevši od ekonomskoga stanja, političke nestabilnosti, obespravljenosti i diskriminacije od međunarodnih institucija. Dodatnu nestabilnost i zabrinutost među Hrvatima Bosne i Hercegovine izazvala je nedavna haaška presuda hrvatskoj šestorici među kojima je general Slobodan Praljak, ne prihvaćajući lažnu optužbu, počinio suicid. Stanje u Bosni i Hercegovini te probleme vezane uz optužnice hrvatskih branitelja, za tjednik Glas koncila, komentirao je najmlađi hrvatski ratni general Zlatan Mijo Jelić. Odrastao je na Trnu kod Širokoga Brijega u hrvatskoj i katoličkoj obitelji. Srpskom agresijom na hrvatski i tada muslimanski (bošnjački) narod dragovoljno se javio u obranu, a sa 22 godine zapovijedao je obranom Mostara, dakle bio je na čelu desetak tisuća branitelja. Slovi kao rođeni vođa, strpljiv i osjetljiv na nepravdu, koji uvažava druga mišljenja i ne krije da je uvijek slušao mišljenja starijih, iskusnijih, stručnijih te na temelju toga donosio odluke. Ovih je dana postalo razvidno da proganjani hrvatski generali i drugi hrvatski branitelji nisu zaštićeni kako bi trebalo, nitko ih od hrvatskih vlasti nije pozvao, s njima razgovarao, razmotrio njihove optužnice i obrane. Prepušteni su na milost i nemilost, a među njima je general Jelić. »Danas je zanimljiva slika u društvu gdje su mnogi ratni dezerteri postali ugledni političari, mnogi ratni profiteri ugledni su gospodarstvenici, a hrvatski branitelji i ratni heroji su sirotinja i ratni zločinci«, rekao je general Jelić. »Sve je na neki način izokrenuto i sve je falsificirano, što će reći da puno toga nema veze s realnim životom koji se događao za vrijeme Domovinskoga rata. Hrvatski narod u Bosni i Hercegovini preživio je 450 godina pod Turcima, zatim je preživio okove komunizma, a i sada je na iskušenju. No, gledajući prošlost, hrvatski narod bio je uz Boga, vjerovao Bogu, te stoga treba dignuti glavu, ne smije se klonuti duhom. Jednostavno, hrvatski narod mora nastaviti svoju borbu u traženju istine i pravde uz Božju pomoć. Imali smo u povijesti i težih vremena koja smo preživjeli i opstali. Uzdali smo se u Boga, s Bogom smo preživjeli i to se mora nastaviti. Treba se nadati da će Republika Hrvatska i njezini predstavnici s riječi prijeći na djela te da će ozbiljnije provoditi svoje ustavnopravne obveze prema hrvatskomu narodu u Bosni i Hercegovini.« General Jelić ističe da to nije miješanje u unutarnje stvari Bosne i Hercegovine, nego obveza koju je preuzela Republika Hrvatska kao supotpisnik Daytonskoga i Washingtonskoga sporazuma za mir na tim područjima. »U Bosni i Hercegovini mora se omogućiti hrvatskomu narodu da sam bira svoje predstavnike u Domu naroda, jer već se uočava velika nepravda. To je ono temeljno demokratsko pravo, a ne da drugi nameću pravila izbora hrvatskomu narodu u Bosni i Hercegovini.« Osvrćući se na prošlost, rekao je: »Kad bi trebalo, isto bih postupio, tisuću puta bih isto postupio, jer nema ništa časnije nego stati u obranu slobode, istine, pravde i svoje domovine. Nažalost, stanje je takvo da političke elite štite svoje osobne interese, svoje privilegije. Oni su prolazni. Narod i domovina nešto je što ostaje vječno. Sve to vide i osjećaju hrvatski branitelji koji su dali svoje živote za slobodu, ostavili dijelove tijela, oni koji su preživjeli dali su svoju mladost, dali su zdravlje. Sada nas proganjaju, žele nam uzeti slobodu. Često ponavljam: sve nam mogu uzeti, i život i zdravlje i slobodu, ali ne mogu naš ponos i ljubav prema hrvatskomu narodu i domovini.« General Jelić bio je u Haagu kao svjedok obrane, o čemu kaže: »Ti koji su osuđeni bili su moji zapovjednici, pa sam bio svjedok, no Haaški je sud svojim odlukama pokazao da mu nije stalo do mira, do pomirenja, a najmanje do istine. Primjerice, optuženici nisu bili u ravnopravnom položaju, nije im dopušteno iznijeti kvalitetnu obranu, a obrane nisu imale vremena da ispitaju svjedoke. Time je sud pokazao da ni žrtve nisu bile ravnopravne pred tim sudom. Nitko nije ili se veoma malo odgovaralo za monstruozne zločine počinjene za vrijeme rata. U Haagu je učinjeno falsificiranje povijesti, žrtva se proglašava agresorom. Ni jedan zločin ne pravdam. Osuđujem svaki zločin i svatko mora odgovarati za zločin. Individualno svatko mora odgovarati za zločine, a isto tako ako je netko zapovjedio zločin, mora odgovarati za nj. Kao svjedok toga vremena mogu reći da ni jedan naš zapovjednik od ove šestorice nije zapovjedio zločin, nije počinio zločin niti je planirao zločin. Haaški sud nije imao ni jedan dokument o tome da je netko planirao, izvršio i zapovjedio zločin. Teorija udruženoga zločina nije nigdje dokazana. Udruženi zločinački pothvat nije nigdje dokazan jer nije postojao. To je kolektivno suđenje vojnomu i političkomu vrhu, i znanima i neznanima. Neznani su oni koji su bili u Hrvatskom vijeću obrane. Zapravo, kolektivno se sudi jednomu narodu kroz legalno i legitimno izabranu vlast.« Nadalje, general Jelić ističe da u optužnici stoji da je netko morao predvidjeti zločin. Dakle, oni su osuđeni jer su nešto morali predvidjeti. Po toj logici, usporedio je, predsjednik Haaškoga suda tobože treba odgovarati za nesreću koja se dogodila generalu Praljku jer on je »morao predvidjeti i spriječiti zločin«. General Jelić navodi primjer suđenja Ratku Mladiću koji je opravdano osuđen na doživotnu robiju, ali nije mu suđeno za brojne zločine počinjene u Hrvatskoj, nad Hrvatima. Jednostavno se izbjeglo, a u tome je kriva hrvatska politika. General Jelić sa skupinom je stručnjaka osnovao udrugu »Hrvatska zvona« koja je već prikupila podatke o svim zločinima nad hrvatskim narodom, i to s imenom i prezimenom. Tu je zatim točno vrijeme stradanja, mjesto, postrojba koja je počinila zločin, tko je izvršio, a tko zapovjedio zločin, je li netko odgovarao i po kojem zakonu? General Jelić navodi da su pripadnici Armije BiH ubili 1051 civila, od toga 121 dijete. Službena vlast na čelu s Alijom Izetbegovićem otvorila je 331 logor u Bosni i Hercegovini. Kroz te su logore prošla 14 444 Hrvata. Nitko nije za te zločine odgovarao. Svi znaju za Ahmiće i Stupni Dol i to nitko ne pravda, premda su bila borbena djelovanja. Ivica Rajić odgovarao je za zločin u Stupnom Dolu, dakle priznao je i osuđen je, pa se postavlja pitanje kako se to stavlja na teret Praljku ako je netko već za to odgovarao? Za zločine počinjene nad Hrvatima zapovjednici Armije BiH su nagrađivani, promicani u više službe, o čemu postoji dokumentacija, a među njima je i Šerif Patković. I na što se onda naslanja Haaški sud? Tužiteljstvo Bosne i Hercegovine i sudovi koji progone Hrvate imaju dvostruka mjerila, po jednom se zakonu sudi Hrvatima, a po drugom Bošnjacima, i to u istoj državi. »To nema nigdje u svijetu«, navodi general Jelić. I sam je general Jelić optužen te očekuje od institucija Republike Hrvatske da razmotri optužnicu, dostavi dokaze. Kaže da se ne boji suđenja, nego je žalosno da ga nitko nije pozvao, suočio s optužnicom. Dužnost je i obveza Republike Hrvatske štititi svoje državljane, hrvatske branitelje, hrvatske generale, a ne da se njima poigravaju vlasti u susjedstvu kako im i kada padne na pamet.