Miloradu Pupovcu uvijek je netko kriv za probleme Srba; je li se ikada zapitao imaju li možda i Hrvati problema?

''Jesam li ikada govorio kako je Hrvatska ustaška država? Jesam li ikada Hrvatsku usporedio s bilo kojom nacističkom ili fašističkom tvorevinom? Bio sam jasan u svojem komentaru toga govora", možda je najupečatljiviji dio gostovanja Milorada Pupovca, predsjednika Samostalne demokratske srpske stranke u emisiji ''Nedjeljom u 2'', urednika i voditelja Aleksandra Stankovića. Pupovac je time odgovorio na Stankovićevo pitanje kako se on, Pupovac, zapravo nije dovoljno jasno odredio prema nedavnom provokativnom i huškačkom govoru srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića u Bačkoj palanci. Da, točno je, Pupovac se doista nije konkretno postavio u odnosu na skandalozne gluposti koje je Vučić ispalio, od toga da u Kninu nikada nije trebala biti hrvatska šahovnica, do toga da je Slobodan Milošević bio dobar lider, ali se negdje na svom putu malo ''izgubio'' i ''nije bio realan''. Zapravo, Pupovac u ovoj gledanoj emisiji nije rekao ništa novo, a što već nismo čuli u proteklim godinama. Svojim standardnim gardom, pomalo docirajući i s visine, pokušao je ponovno održati lekciju o ugroženosti Srba u Hrvatskoj. Zaboravio je pritom da su u Hrvatskoj danas ugroženi i svi oni koji nisu Srbi, a tu se prvenstveno radi o egzistencijalnoj ugroženosti, nesigurnosti, besperspektivnosti i neizvjesnoj budućnosti. Ako ćemo već brojati krvna zrnca, neka pogleda koliko na Zavodu za zapošljavanje ima Hrvata, Bošnjaka, Židova, a ne samo Srba. Već je i deplasirano zvati Pupovca u goste- proizlazi da je on jedini Srbin u Hrvatskoj koji ima nešto za reći, kao da je on sam sebi namijenio ulogu zaštitnika svih Srba u državi. Nije li, uostalom, već gotovo tri desetljeća on praktički najdugovječniji političar u državi, uz Furia Radina, Ivana Jakovčića i Vladimira Šeksa? Uvijek se ta imena izmjenjuju, samo na različitim pozicijama. Samo kada ga čovjek sluša i promatra, njegov poluplačljivi ton nalikuje na dobro uvježbanu stilsku vježbu, pozu koju drži desetljećima i na njoj lagodno živi, a sve pod plaštem silne brige za svoje sunarodnjake. Koji su valjda u ovoj državi diskriminirani do temelja, iako su od rata prošle već 23 godine. U međuvremenu smo svi osiromašili i pali na dno same Europske unije, standard nam se srozao toliko da smo u krugu europske sirotinje, gotovo europskog ''smeća'', počevši od naše ekonomije, do toga kako smo pozicionirani na karti Europe. No, za Pupovca će uvijek i jedino važni biti Srbi, što je, doduše, legitimno, njih zastupa, ali otvara i još jedno pitanje: zar ti isti Srbi nikada nisu mogli izabrati nekoga drugoga da ih predstavlja? Ili ih zaista Pupovac tako dobro štiti od nasilnih Hrvata da je on sam na toj poziciji vječan? Pa već i ptice na grani znaju što će Pupovac govoriti, koju retoriku upotrijebiti, kako će se isplakati, koalirati s apsolutno svakom vlašću, bez obzira na političku orijentaciju… Sve, ali baš sve u njegovom je slučaju odavno poznato. On je davno odlučio kako mudro i pametno graditi vlastitu karijeru, ne brinući o preživljavanju, a istovremeno se kunući u patnje Srba u Hrvatskoj. Ništa tu nije novo i zato ni njegovo gostovanje ne treba izazivati čuđenje. Jer i poslije Pupovca uvijek će biti Pupovac. Ali ne figurativno; Milorad je jednostavno konstanta hrvatske politike. Sve se mijenja, možda je i Zemlja ravna ploča, ali Pupovac je neuništivi politički kameleon koji će uvijek biti u vlasti, ili barem pri njezinim skutima. Andrea Latinović / Direktno