Ministarstvo branitelja ili ministarstvo udruga?

Napokon je završila trakavica oko izbora ministra branitelja i napokon imamo Ministra, pravog branitelja. Neka mu dragi Bog bude u pomoći. I njemu i nama. Ne znam zašto general Medved nije bio kandidat za ministra još na samom početku ali u ovom trenutku više nije ni bitno. Bitno je da Ministarstvo vodi čovjek s prve crte, ne samo one ratne nego i poratne. Pamtim ga s raznih prosvjeda i okupljanja, uvijek skroman i samozatajan, uvijek sa suborcima. U ovom trenutku to mu je ogromna prednost jer je osobno upoznat sa svim što tišti braniteljsku populaciju, pa ne treba „prevoditelje“ koji će ga pobliže upoznavati s problemima. Sve što mu treba to je hrabrost za napraviti reda i u Ministarstvu i u braniteljskoj populaciji . Ne sumnjam ni najmanje da čovjek njegovih referenci nema osobne hrabrosti, no u ovom slučaju potrebno je puno više. Potrebno je sukobiti se sa svima, a takvih nema malo, koji su prouzročili ovoliku količinu problema, nepravde, poniženja i šikaniranja branitelja. I to bez iznimke; od političara, medija, državnih institucija, pa sve do onih koji godinama slove za predstavnike branitelja kroz svoje udruge. Ne treba posebno naglašavati kako je braniteljskih udruga u Hrvatskoj previše i kako su postale svrha same sebi iako su po prvotnim zamislima trebale djelovati na korist svim braniteljima. Ministarstvo branitelja također je zamišljeno kao institucija koja će posredovati između države i branitelja, no nažalost praksa je pokazala da se pretvorilo uglavnom u servis za transfer proračunskog novca na račun udruga, naravno ne svih i ne sa ciljem rješavanja braniteljskih problema. Uzmimo za primjer samo 2015. godinu u kojoj je Ministarstvo za aktivnosti udruga isplatilo preko 10 milijuna kuna, a o kakvim se aktivnostima radi, koliki su iznosi u pitanju i koje su to udruge, može se vidjeti na službenim stranicama Ministarstva. Na istim stranicama postoji i financijsko izvješće rada samog ministarstva iz kojeg se također vidi na što se troše milijuni proračunskih kuna, no analizu toga ostavimo za neki drugi put. Za sada možemo samo zaključiti kako se dosadašnja praksa s udrugama baš i nije pokazala uspješnom jer problemi se nisu rješavali, dapače samo su se još više gomilali. Sam ministar je još prije preuzimanja dužnosti javno progovorio o tome kako velika većina branitelja nema nikakva prava i najavio promjenu zakona kao i niz drugih mjera kojima će se riješiti spomenuti problemi i vratiti dostojanstvo braniteljskoj populaciji. No ukoliko se to doista želi ostvariti neće biti dovoljno samo promijeniti zakon nego i način na koji će se zakon provoditi. Buduća zadaća Ministarstva je pronaći novi, pravedniji i učinkovitiji način kako vlastitog funkcioniranja tako i komunikacije s braniteljima. Pri tom ne mislim da udruge treba ukinuti ili im onemogućiti rad, dapače treba ih dodatno motivirati da svojim pozitivnim djelovanjem i kvalitetnim aktivnostima privuku što više članova kako bi imale dovoljno sredstava iz članarina i donacija. Na takav način dokazala bi se stvarna vrijednost svake udruge, a ne kao do sada kada je vrijednost udruge ovisila o tome koliko joj je predsjednik politički podoban i koliko si je dobar s ministrom ili političarima na lokalnoj razini. Ministarstvo i dalje treba nastaviti suradnju s udrugama ali ne u ulozi „krave muzare“ nego samo s ciljem što kvalitetnijeg rješavanja problema svoga članstva, s tim da Ministarstvo mora biti dostupno svim braniteljima pod istim uvjetima neovisno jesu li članovi nekih udruga ili ne. Branitelji napokon trebaju prestati biti taoci politike ali isto tako politika treba prestati biti taocem osobnih interesa nekih branitelja. Za kraj ono najvažnije, partizane i njihove „antifašističke“ udruge treba staviti pod skrb neke druge državne institucije. U Ministarstvu branitelja doista im nije mjesto.   Jasna Dautanac