Mladen Pavković: Mi se sjećamo ponosne majke Kate Šoljić, a vi?

Kata Šoljić, najponosnija Majka u Hrvata, umrla je 8. srpnja 2008. Sahranjena je u Vukovaru, skromno, kao što je i živjela. Tada, na njezinu zadnjem oproštaju, nije bilo najviših državnih političara, nije bilo „velikih“ govora, „nikoga“, osim relativno male skupine ljudi koji su je voljeli. Do zadnjeg dana svoga života bila je na braniku slobodne, samostalne i neovisne hrvatske države. Nije dozvolila da se zaborave oni koji su stvarali Lijepu našu. Ova na žalost već pomalo zaboravljena Junakinja hrvatskog Domovinskoga rata i majka četvorice poginulih hrvatskih branitelja Vukovara i Hrvatske ostat će u srcima svima onima koji su je poznavali. I nikada je ne će zaboraviti. U hrvatskom Domovinskome ratu ostala je bez Ive, Mije, Nike i Mate. Prvi joj je poginuo najmlađi sin, Mato, 19. rujna 1991. ispred vukovarske vojarne, u 37. godini. Bio je tehničar u Borovu. Ivo je bio zapovjednik obrane Mitnice (Vukovar), a rođen je 1948. Nakon okupacije Vukovara, nije se želio predati. Radije je skočio u hladan Dunav, i na taj način okončao svoj život. Mijo je ostao sa ženom i djecom u Sremskim Čakovcima. Susjed ga je 1991. jednog jutra odveo u nepoznato. Imao je 46 godina. Niko, njezin najstariji sin, bio je zaposlen kao radnik. Rođen je 1942. Zarobljen je u Vukovaru, a u srpskom logoru u Mitrovici tukli su ga do smrti. Katina kći Ana, koja danas živi u Zadru, ni danas ne zna gdje joj je suprug. 19. studenoga 1991. viđen je kod Veterinarske stanice u Vukovaru, kada su četnici pljačkali Mitnicu. Svjedoci su izjavili da su pucali za njim i da su ga najvjerojatnije ubili. Još se uvijek vodi u rubrici "nestali". Iza sebe ostavio je i sinove Igora i Tomislava. Tijekom Domovinskoga rata iznimno je loše prošla, odnosno stradala i njezina druga kći – Mara Kad su četnici okupirali Vukovar Maru, njezina supruga Stjepana i sina Tonija odveli su u srpski koncentracijski logor u Sremsku Mitrovicu, gdje su prošli pakao. Uspjeli su se spasiti, ali bolni ožiljci nikada nisu zacijelili. Kad smo pitali Katu, je li im oprašta, ona je uvijek spremno odgovarala: Neka im oprosti tko god hoće, ali ja ne mogu! A mi ćemo i danas, (kao i svaki puta), na sjećanje na ovu ponosnu majku u Hrvata, koja je još za vrijeme života postala i sinonim stradanja u hrvatskom Domovinskome ratu pitati: Gdje su ubojice i kad će odgovarati za njezina četiri sina, za sve patnje kroz koje je prošla ona i njezina obitelj? Što onima koji su rat proveli u podrumu, ili koji danas tako žestoko napadaju hrvatske stradalnike i branitelje uopće znači tragedija obitelji Šoljić, ili Eve Šegarić iz Škabrnje? Što im naposljetku znače tragedije tisuće drugih stradalnika od velikosrpske agresije? Kolike su majke, poput Kate, u Domovinskome ratu izgubile svoje sinove i kćeri? Pa, što? Život ide dalje.. A „mi“ se među ostalim borimo za fotelje u Europskoj zajednici! Možda je i bolje da majka Kata, i sve druge žene poput nje, ne vide ovo što se već godina događa s onima koji su, kao i njezini sinovi, ali i ostali članovi obitelji, bili prvi kad je trebalo. Ne vjerujemo da bi njezino veliko i plemenito srce izdržalo svakodnevno gledanje patnji i druženje sa ljudima u invalidskim kolicima, koji su sve dali za – Hrvatsku, a koji su za uzvrat dobili to što danas imaju. Malo ili ništa. Svojedobno sam, istina, u maloj nakladi, objavio i knjigu o Kati Šoljić, ali ne mogu je ponoviti jer interesa za nešto takvoga nema. Nema! Stoga, draga Kato, počivaj u miru, pokraj svoga supruga i četiri sina na Memorijalnom groblju žrtava Domovinskoga rata u Vukovaru. A za one koji i danas gaze, pljuju i bacaju u močvaru, hrvatske branitelje, koje optužuju, progone, hapse i zatvaraju, jer su im donijeli toliko željenu slobodu, državu, ne brini.... Tvoj Dunav pokraj Vukovara i dalje teče, kao da nažalost ništa nije bilo i kao da se ništa nije dogodilo. (Za neke!). Gdje je uostalom, opet pitamo, spomenik svim Majkama u Hrvata? Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91.)