MLADEN PAVKOVIĆ: Ne zakidajte hrvatske branitelje, ne budite kao oni prije vas

Hrvatski branitelji i stradalnici Domovinskoga rata već gotovo 500 dana protestiraju u šatoru na Trgu Nevenke Topalušić u Zagrebu. Pred izbore gotovo svi su im na ovaj ili onaj način izražavali podršku, a kako i ne bi kad je riječ o ljudima koji su bili – prvi kad je trebalo. Očekivali smo da će već prvih dana osnivanja novog saziva Hrvatskog sabora, a poglavito Vlade RH šator „nestati“ s užeg centra Grada Zagreba, da će na čelu Ministarstva branitelja biti postavljen novi ministar, da će se konkretno početi rješavati nagomilani problemi koje je ostavio bivši ministar (pa da će taj završiti i u Remetincu), a kad tamo ništa se nije dogodilo, niti se događa. Gotovo svakodnevno i dalje gledamo Matića na malim ekranima i slušamo njegova „trabunjanja“, kao da mu se PTSP- ponovno povećao. Uz to se stječe dojam da se raduje kao malo dijete što branitelji i dalje pate. U tv- Bujici su ga prikazali kao „kriminalca“, pokazali su i dokumente koji dokazuju njegove kriminalne i ine radnje, kao bivšeg ministra, ali on se na to ni ne osvrće, kao da je takav način rada bio normalan u Vladi Zorana Milanovića. Međutim, žalosno je što Ministarstvo branitelja još uvijek nema ministra, a u njegovim kancelarijama još uvijek sjede Matićevi i Milanovićevi kadrovi. Sada uz ostalo čujemo da će ovo ministarstvo dobiti manje novaca nego što je dobio bivši ministar bez branitelja Predrag Matić. A ako je tako, a očito jeste, katastrofa je blaga riječ! Kad su se pokrenuli protesti u šatoru najviše su očekivali ljudi koji su čitav rat proveli na prvim crtama obrane, a koje ni metak nije okrznuo. Ako će sada biti još manje financijskih sredstava za hrvatske stradalnike, a ranije ih nije bilo dovoljno ni za one 100-postotne invalide, onda, piši kući – propalo je! Naime, hrvatski stradalnici su koliko-toliko zbrinuti (istina, nikad dosta), ali oni koji su rat prošli bez vidljivih rana, bili su i ostali zakinuti – 100 posto! Što je s onim braniteljima koji su tijekom rata bili „samo“ ozlijeđeni, koji su dobili metak, prošli liječenje i „ozdravili“? Zna li itko koliko je bilo takvih ljudi, a koji nikada nisu tražili, niti hoće, da im netko plati njihove nevolje, traume i slično? Gdje je Registar onih koje ni metak nije okrznuo, a bili su prvi kad je trebalo? Čuje se također da ima previše Udruga proistekle iz Domovinskoga rata. Ali, tko govori o tome da tek jedan manji dio Udruga (svega njih 14-15) svake godine prima ne mala sredstva od države, dok sve ostale udruge su udruge „ptica pjevica“, koje godišnje raspolažu možebitno tek s nekoliko tisuća kuna, a većina ni s toliko? (Neke od takvih tri puta više i bolje rade nego one na državnoj razini, pa su vjerojatno s toga „trn u oku“!). No, zašto je osnovan, pitaju se mnogi, tako relativno veliki broj Udruga iz Domovinskoga rata? Sigurno ne iz razloga što one koje su na državnim „jaslama“ (svaka čast iznimkama) dobro rade, odnosno skrbe i za branitelje koje su dužne pomagati, osobito financijskim sredstvima koje primaju od države, ali na žalost to ne čine.