Vijesti Najčitanije
Mladen Pavković: Predsjednici Udruga proizašlih iz Domovinskog rata neprestano su na 'meti' represivnih organa
Jesu li danas hrvatski branitelji i ljudi koji se čitav život bore za slobodnu, samostalnu i neovisnu hrvatsku državu uistinu najveći neprijatelji Hrvatske, a oni koji prigodom svakog obilježavanja partizanskih borbi, koji su se u vrijeme II. svjetskog rata borili i za Hrvatsku, ali isključivo u okviru bivše Jugoslavije, za Broza i Staljina(!) danas postali "demokratska i moralna vertikala", odnosno čuvari Brozovih zločina?
Ako je suditi po svemu onome što se u proteklih godinu dana događa u Hrvatskoj, od Vukovara, Škabrnje, (zapovjedniku obrane ovog mjesta ne daju javno govoriti!) pa do Knina, onda se stječe dojam da je to tako, da su ponovno došla ona bivša, stara Račanova vremena, u kojima je čak i jedan Dražen Budiša "zabijao čavle" svojim bivšim suborcima, hrvatskim domoljubima. ( A plakao je kad se ubio Zvonko Bušić!). Eto, sada su sa svih strana napali hrvatskog nogometaša, reprezentativca Josipa Šimunića. Čovjek je od radosti i sreće nakon pobjede nad Islandom i utakmice koja nas je odvela na Svjetsko nogometno prvenstvo u Brazil, na zagrebačkom stadionu Maksimir uzeo mikrofon u ruke i nekoliko puta uzviknuo "Za dom!". I ništa više. Većina režimskih medija (gotovo 80 posto je pod kontrolom aktualne državne vlasti) odmah izvijestio da je Šimunić vikao "Za dom – spremni!" A on je iz ljubavi prema svojoj domovini Hrvatskoj, ne veličajući nekakav totalitaristički režim, izgovorio samo "Za dom!". Riječ je o starom hrvatskom izrazu koji je izvorno označavao činjenje nečega za dom. Koristilo se u govoru, književnosti, pjesništvu, glazbi, a iza njega je nastalo nekoliko pozdrava, brojnih poklika, krilatica i pridjeva, npr. domoljubni pozdrav "Za dom"- s ili bez odgovora "Spremni umrijeti" ili "Spremni". Da je Šimunić javno govorio "Za dom – spremni" mogli bi ga i kazniti, jer se to danas smatra fašističkim pozdravom, ali čovjek je rekao samo i isključivo "Za dom!". To je naravno odmah zasmetalo "borcima protiv ustaša", u tome su vidjeli da se u Hrvatskoj ustaštvo ponovno budi. Međutim, kad smo sudjelovali u hrvatskom Domovinskome ratu, Srbi, Crnogorci, pripadnici zločinačke JNA, većina tzv. antifašista i domaćih izdajica kako nas je zvala? Ustašama! A mi ustaše nismo vidjeli u cijelom obrambenom ratu, ali smo zato vidjeli četnike Draže Mihajlovića, njihove krvave noževe i sve zlo koje su nam donijeli Miloševićevi zlotvori. U Srbiji, zamislite, također se podigla bura što je Šimunić vikao "Za dom!". Nitko od hrvatskih političara nije na to reagirao, kao što nitko ne reagira kad usred Srbije slave četnički pokret, podižu spomenike četničkim vojvodama, kad u Kumrovcu plešu srpska kola, mašu krvavim jugoslavenskim zastavama, uzdižu zločinačku JNA te jednog od najvećih europskih i svjetskih krvnika Josipa Broza. (koji je navodno imao i dobrih strana, ali se malo tko sjeća kojih). Predsjednik države javno hvali i ističe partizansku zvijezdu petokraku, ali zaboravlja da su tu istu petokraku nosili i srpski četnici kad su razarali Vukovar, Škabrnju i niz drugih hrvatskih mjesta i gradova. Čudno da nitko od vodeće garniture političara ne da nije predložio, nije ni podržao inicijativu da se JNA, kojoj je posljednji zapovjednik bio Stjepan Mesić (koji je "izgubio" milijune dolara koje su mu za obranu Hrvatske dali naši iseljenici) proglasi – zločinačkom. Sramno je da usred Zagreba najljepši trg nosi ime po zločincu Brozu, a da dr. Franjo Tuđman, koji je bio na čelu stvaranja slobodne, samostalne i neovisne hrvatske države, ni 23 godine od početka rata u tom istom Zagrebu u kojem su ga na Banskim dvorima željeli ubiti četnici (7. studenoga 1991.) nema adekvatnu ulicu ili trg, a kamoli spomenik. Ljudi se čude odakle toliki prezir i nezadovoljstvo prema sudionicima Domovinskoga rata? Pa, od ukupnog stanovništva Hrvatske, koja nije veća od nekog značajnijeg europskog grada, u Domovinskome ratu možda nije sudjelovalo ni 20 posto svih onih koji danas žive u Hrvatskoj, koja je u zajednici sa Europskom unijom. Dakle, većina nadglasava – manjinu. To se u vrijeme Broza nije moglo dogoditi. Oni koji su do 1948. bili za Staljina primali su najveće počasti i odlikovanja, ali ako su nakon te godine i dalje uzdizali ovu "spodobu" po hitnom postupku završili su u Lepoglavi, Golom otoku, Staroj Gradiški... Kod Broza je postalo samo jedno: ili si za krvavu petokraku, ili si protiv nas! Neopredijeljenih nije bilo, barem javno. Danas vas ne će strpati u neki logor ako vičite "Za dom!", ali će sve napraviti da vas ponize, bace u blato, da vam sve učine da ne možete napredovati... Zbog toga ljudi na skupovima ala Kumrovec radije viču "Živjela Jugoslavija", iako dobro znaju da smo se borili protiv Brozova režima, Brozove Jugoslavije i da je protiv tog bivšeg režima na desetine tisuća ljudi dalo svoje živote. Ali, takvim urlicima stječe se "poštovanje" i "ugled", jer oni se nisu borili za Hrvatsku, što se najbolje vidi kod tih partizanskih obilježavanja koja završavaju srpskim kolima i pjesmama "Druže Tito, ljubičice bijela".. Njima je bilo lijepo u Brozovoj Jugoslaviji (poglavito ako su bili perkovići, odnosno Udbaši), a većini njih lijepo je očito i danas jer su samo nastavili udbaški posao za koji su se školovali. Eto, velika bura državnog vrha i skupine hrvatskih dužnosnika, koji su boravili u Vukovaru u vrijeme obilježavanja obljetnice okupacije ovoga grada, nikako se ne mogu pomiriti što nisu bili na čelu kolone, pa su radije otišli kući, jer su bili, zamislite "spriječeni". Pa, tko može državni politički vrh spriječiti u bilo čemu, kad oni iza sebe imaju policiju, nekoliko tajnih službi, vojsku, doušnike, specijalce ovakve i onakve, imaju sve. Sada će predsjednik države, kaže, od obavještajnih službi tražiti detaljno izvješće i raspravu vezano za događanje u Vukovaru na "Dan sjećanja". Bolje bi bilo da se pita, gdje su bili i što su radili brojni policajci, vojska, tajne službe i drugi (kažu da ih je bilo nekoliko tisuća!) što nisu "raskrčili" put "predsjedničkoj koloni", koja se morala pojaviti na Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskoga rata, a ne otići (neki su rekli pobjeći) iz Vukovara kao "uplašeni zečevi"? Predsjednici Udruga proizašlih iz Domovinskog rata neprestano su na "meti" organa gonjenja, malo ih se prisluškuje, malo ih se prati, a bome nemalo im se "pakuje" po starim dobrim Udbašim metodama(zar ne g. Perkoviću?). Možete li uopće zamisliti da je nekom perkoviću u vrijeme Brozova režima uopće palo na pamet da za nešto optuži predsjednika ogranka SUBNOR-a, ili pak sekretara partije! Takvi perkovići u isti bi čas završili svoju karijeru. A danas, danas su oni koji su na čelu Udruga iz Domovinskoga rata (u čije su redove na žalost ugurali i neke bivše Udbaše) kao "mete za pljuvanje". I što? Nikome ništa!Mladen Pavković
Izvornu vijest možete pogledati OVDJE
