Mladen Pavković.: Svi znaju za Jana Palaha, a nitko za 2734 hrvatska branitelja koji su izvršili suicid

Pojedini mediji ovih su dana ponovno skrenuli pozornost na samoubojstva hrvatskih branitelja. Tako među ostalim „Večernji list“ (ponedjeljak, 14. prosinca 2015.) iznosi podatak da se u Hrvatskoj od 1991. do konca 2014. ubilo 2734 branitelja, cijela jedna brigada Hrvatske vojske. Najviše suicida branitelja zabilježeno je u Zagrebu: njih 320, oduzelo si je živote. Veliki broj suicida dogodio se u Bjelovarsko-bilogorskoj i Varaždinskoj županiji, a najmanje u priobalnom području. Samo u posljednje tri godine ruku na sebe podiglo je 427 branitelja, što je u usporedbi sa stopama civilne populacije dvostruko više. Sve su to podatci iz najnovije studije „Samoubojstva hrvatskih branitelja u Zagrebu i Hrvatskoj“ koju je financirao Gradski ured za branitelje Zagreba, a izradili su je ugledni psiholozi i psihijatri mr. Zoran Komar i mr. Elvira Koić, uz svesrdnu pomoć dr. Hermana Vukušića te Ministarstva branitelja koji su ustupili službene podatke. Međutim, činjenica je da je u tom vremenskom razdoblju samoubojstva hrvatskih branitelja sigurno bilo više. Spomenut ćemo tek jedan mali primjer iz Koprivnice: prije nekoliko godina dva radnika „Podravke“ sami su sebi oduzeli živote jer su ih navodno marginalizirali, podcjenjivali i vrijeđali bivši rukovoditelji ove tvrtke, koji su kasnije optuženi za teška krivična djela i koji su završili u Remetincu. Jedan se ubio jer su ga premjestili na iznimno teško radno mjesto, gdje je morao nositi vreće (kao u „srednjem vijeku“), a drugi jer je navodno otuđio pola ili kilogram Vegete. Treći, koji je, kao pripadnik „Puma“, prošao sva ratišta, izvršio je suicid u koprivničkom parku, gdje mu je zahvaljujući mojoj malenkosti podignut i spomenik (prvi takav u Hrvatskoj!), ali njegovog imena nema među 2734 branitelja koji su se ubili. Nema ih, jer nadležni psihijatri i psiholozi nisu ocijenili da su se oni ubili zbog onog što su prošli tijekom rata, što je vrlo diskutabilno. Osim branitelja, svih ovih godina, ubijala su se i njihova djeca, ali i članovi njihovih obitelji. Tko vodi evidenciju o ovakvim i sličnim slučajevima? S obzirom na tako veliki broj suicida postavlja se i pitanje: je li svaki suicid baš – suicid? To se najčešće ne istražuje, već se konstatira: čovjek se objesio ili odrezao vrat motornom pilom, i to je to! Međutim, iznimno je važno znati, tko je poglavito nekog hrvatskog branitelja doveo do čina da sam sebi i to na najokrutniji način oduzme život? Nije istina da su se svi ubili baš iz „čistog mira“. Najveći broj sudionika Domovinskog rata ubio se jer više nije mogao trpjeti bijedu u koju su ga dotjerali prije svih oni na vlasti (lijevi ili desni), drugi su se ubili jer su svaki dan gledali ratne profitere, izdajice i dezertere kako im se smiju u lice i govore im: „tko vas je tjerao u rat“, a treći jer njihov život nakon povratka s bojišta nisu mogli prihvatiti ni njihovi najbliži. Naime, kad su branitelji, a osobito dragovoljci odlazili u rat, odlazili su srcem, vjerujući da će nakon pobjede njima i obitelji biti bolje. Nisu ni sanjali da dok su oni ratovali s nadmoćnijem agresorom hrvatski ološ je grabio sve što je mogao, pa čak i njihova radna mjesta. Njihova imena stavili su u nekakav Registar branitelja, kojeg u cijelosti, još nitko nije vidio, jer taj popis nikada nije objavljen u tiskovnom izdanju. Ministar branitelja bez branitelja Predrag Matić, koji će jednom morati odgovarati za sva zla koje je činio i koje čini ljudima koji su bili prvi kad je trebalo, a poglavito stradalnicima Domovinskoga rata, često je izjavljivao da je u tom „registru“ najmanje 150 tisuća lažnih branitelja, ali još do danas nije otkrio ni jedno ime. Stoga, opet se postavlja pitanje: ima li i među 2734 branitelja koji su izvršili suicid i lažnih? U Hrvatskoj se inače po preporuci Ministarstva branitelja „ne smije“ pisati o samoubojstvima ljudi koji su bili sudionici rata. I na taj način ovi tužni podatci pretvoreni su u brojke. Ubila se jedna brigada! Je li to puno ili malo? Neki kažu da je to malo, kad se vidi kako su pojedini Hrvati pljačkali, kako su se bogatili, dok su oni krvarili daleko od svojih domova. Čak i u školama se uči o Janu Palahu, koji se zapalio i u mukama umro. No, na taj način postao je simbolom borbe Čeha i Slovaka za slobodu. Kao student, 1969., usred Praga, stao je pred tenkove pet članica Varšavskog pakta koji su izveli invaziju na njegovu državu. Nije u bio u ratu, kao 2734 hrvatska branitelja koji su učinili nešto slično. Međutim, po Palahu u našoj državi nose imena čak i neki klubovi, dok po nekom hrvatskom branitelju koji je izvršio suicid ništa se ne zove. Oni su jednostavno – brojke! Ili kako bi rekao tehnički predsjednik Vlade Zoran Milanović: siroti i neobrazovani ljudi! A tko posjećuje grobove onih hrvatskih junaka koji su izvršili suicid? Jedino članovi njihovih obitelji i tu i tamo neki njegov prijatelj, suborac. No, suicida među ovom populacijom bit će sve više, jer se prema statistici uglavnom ubijaju oni od 50 do 65 i više godina, oni koji se danas nalaze pred ovom rizičnom skupinom. Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91.)