MLADEN PAVKOVIĆ: Svi znaju za Jasenovac, a nitko za četničke logore iz Domovinskoga rata

Svi su se raspisali o ustaškom logoru Jasenovac. O njemu se još ni danas ne zna prava istina. Bivši partizani i Udbaši neprestano preuveličavaju zločine koji su se tamo dogodili. Stoga je dobro došao dokumentarni film uglednog hrvatskog redatelja Jakova Sedlara o ovom logoru, koji donosi istinu, a bio je prikazan i u Izraelu! U taj sabirni logor tijekom II. svjetskog rata, u vrijeme NDH, bili su zatočeni građani i stanovnici države na čijem je čelu bio dr. Ante Pavelić, a koji su se ogriješili o zakonima države, a neki drugi iz sigurnosnih razloga. Godine 1942. izaslanstvo Međunarodnog  Crvenog križa posjetilo je i pregledalo ovaj logor i dalo povoljno izvješće o životnim uvjetima zatočenika, ali o tome se ne govori. No, u vrijeme rata sve su države  imale  sabirne logore, tako da ni NDH nije bila izuzetak. Koliko su samo srpski i ini agresori u vrijeme Domovinskog rata imali logora diljem Hrvatske, Srbije, Crne Gore, Kosova i BiH, u kojima su ubijali i mučili svoje neprijatelje? Jeste li čuli da je do danas netko odgovarao za odvođenje u logore nevinih Vukovaraca, poglavito žena, djece i staraca? Nakon japanskog napada na Perl Harbour, u prosincu 1941., bilo je zatočeno  oko 120 tisuća Japanaca – većinom američkih državljana – u sabirne logore u Kaliforniji. Zbog nametnutih teških životnih uvjeta (slaba hrana, pomanjkanje liječničke pomoći itd.) preminulo je u tim logorima na tisuće zatočenika. Dakle, što se toga tiče, nema nevinih. A sa  neprestanim spominjanjem logora Jasenovac želi se samo jedno- skrenuti vodu na drugi mlin, kako se kaže. Da se htjelo, istina o Jasenovcu već se odavno mogla utvrditi. Ali, tada, prije svega Srbi, za relativno malo toga bi čitavo vrijeme mogli optuživati Hrvate. Većina onih koji su sudjelovali u obrambenom hrvatskom Domovinskome ratu nije se ni rodila kad je osnovan ovaj logor. No, međutim, oni vrlo dobro znaju za srpske i ine logore agresora o kojima se danas malo ili gotovo ništa ne govori. Srbi, unatoč tisućama još živih svjedoka,  čak ne priznaju ni da su od Novog Sada do Niša zatvarali i mučili Hrvate, s kojima su ratovali od 1991.! Čak ni razni pupovci ništa ne znaju o tome, a „sve“ znaju o Jasenovcu! U Jasenovcu je barem podignuto spomen obilježje, pa čak i muzej, koji svake godine je okupljalište i najvišeg hrvatskog političkog vrha – lijevih i desnih. A što je s Golim Otokom? Zar to nije bio jedan od najstrašnijih partizanskih i komunističkih koncentracijskih logora, na otoku Goli (i na obljižnjem Sv. Grguru)? Otvoren je 1949.  za vrijeme unutarpartijskih obračuna s pristašama J. V. Staljina. Postao je metaforom stradanja ne samo dogmatskih, nego i drugih komunističkih frakcija i politički nepoćudnih  pojedinaca i skupina. Kroz njega je prošlo oko 17 tisuća osoba, ali svi ističu da je pravi broj nemoguće utvrditi, jer se tamo dospijevalo na temelju administrativnih odluka, a ne sudskih presuda (zar ne, druže Manoliću?). I u Hrvatskim leksikonima danas pišu da su tamo u krajnje surovim uvjetima zatvorenici (pretežno nevini)  svakodnevno bili podvrgnuti najtežim torturama. Logoraši su morali priznavati  svoju krivnju, teretiti jedne druge i otkrivati nove „zavjere“. Taj logor je po brutalnosti nadmašivao i logore koje je u Rusiji otvarao Staljin. Nakon što je logor ukinut, Titovi sljedbenici su u njemu zatvarali i mučili maloljetnike, sve do 1988.! Na Golom Otoku nema muzeja ni spomenika. Sve je srušeno, prepušteno zubu vremena. A tamo bi trebalo postaviti spomenik koji bi se danju i noću vidio  stotinu kilometara daleko, koji bi opominjao da se nešto takvoga više nikada ne ponovi. Uzalud mi govorimo i pišemo o tome. To, očito, nikome ne odgovara. Ponašamo se kao da taj strašni, još neistraženi logor i nije bio u Hrvatskoj. Slično se događa i sa logorom Stara Gradiška. Djeca u školi jedino znaju za Jasenovac. A za iznimno veliki broj partizanskih, komunističkih i srpsko-četničkih logora nitko „nema pojma“. U kojoj se školi uči da su partizani , kako je govorio i pok. Ivan Šibl, general JNA, sudili na smrt i seljake koji su prikrivali 10 kilograma soli (Vjesnik u srijedu, Zagreb, 17.2.1967.,str.5). Ne, ta priča nije ni za film. Za pedeset godina (a možda i manje) Srbi i potomci bivših  Jugoslavena ponovno će tvrditi da su tijekom Domovinskog rata samo Hrvati otvarali logore i ubijali i mučili „nevine agresore“. Dakle, kad se počne govoriti o Jasenovcu, odmah se treba govoriti i o Golom Otoku, Staroj Gradiški i još stotinu koncentracijskih logora u kojima su stradali nevini Hrvati! Pa, kom opanci, kom obojci! Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91.)