Mladen Pavković: Većina braniteljskih udruga jedva preživljava, nemaju ni za vijence

U svim krajevima Republike Hrvatske osnovano je na stotine Udruga proizašlih iz Domovinskog rata, tako da u svakoj županiji djeluje najmanje dvadesetak i više takvih organizacija koje imaju iste ili slične programe. O tome smo i ranije pisali, ali nije na odmet neke stvari i ponoviti. Da se ne zaboravi! Naime, ima mišljenja da ih ima puno, te da bi na razini države ipak trebala postojati jedna "krovna", koja bi objedinjavala sve ostale. Tako se događa, poglavito sada na početku godine, da svaka udruga za svoje aktivnosti od grada, županije, tvrtki, ministarstva i drugih traži određena financijska sredstva, da se ona većini (?) i odobravaju, ali u, najblaže rečeno, skromnim iznosima, te da u najmanju ruku ona nisu dovoljna ni za pokrivanje kancelarijskog materijala ili pak, što je još gore, za vijence i svijeće koje njihovi članovi najčešće na obljetnice polažu na grobove ili spomen obilježja svojih suboraca. - Kako ćemo funkcionirati – rekli su nam iz jedne udruge- kad smo od grada dobili ni manje ni više nego dvije tisuće kuna, i to strogo namjenskih sredstava, koja možemo podijeliti kao pomoć obiteljima onih članova koji, ne daj Bože, umru?“ A kako će i na koji način pokrivati ostale troškove – znaju samo oni. Većina Udruga proisteklih iz Domovinskoga rata opstaje isključivo zahvaljujući "moljakanjima". Naime, moraju moliti za pomoć i to pretežno od onih koji nisu sudjelovali u Domovinskome ratu, a danas su na istaknutim položajima, odnosno tamo gdje novaca ima. Jedna druga udruga je svojedobno tražila od jednog rukovodioca u jednoj tvrtki da im pomogne kupiti vijenac za branitelja koji je umro. Čovjek im je odgovorio da nema ništa protiv, ako mu napišu zamolbu! I sad, kad tako radite, po modelu "snađi se druže", kakav je postojao u vrijeme Broza, vi ubrzo postajete sumnjivi. Prvo od vlastitog članstva, a potom i od svih drugih. Nitko vam ne vjeruje da se udruga uspijeva održati "na životu" samo luđačkom upornošću najužeg rukovodstva. Obično vam kažu: pa, ne bi on, ili oni, radili, a da od toga nemaju koristi! Još vam pridodaju da udruga služi isključivo samo za "promociju" njihovih čelnika, te da ostali članovi nemaju nikakve koristi! A to što su udruge proizašle iz Domovinskoga rata razjedinjene, što jedna s drugom ne surađuje (svaka čast izuzecima), netko je od političara (čitaj bivših Udbaša) to iznimno dobro osmislio, pa tako udrugu mogu osnovati ni manje ni više nego tri osobe! Međutim, u Hrvatskoj ne postoje i ne djeluju samo Udruge proizašle iz Domovinskoga rata. Prema nekim saznanjima, registrirano je čak tridesetak, pa i više tisuća različitih udruga, od humanitarnih, ljubitelja ptica pjevica, homoseksualaca, vinogradara, lovaca, pjevača, sportaša, antifašista, domobrana, pa do onih koje se bave kulturnim i zdravstvenim djelatnostima. No, od svih njih, Udruge proistekle iz Domovinskoga rata uvijek su bile i jesu – prve na udaru. Da nema njih, stvaranje slobodne, samostalne i neovisne hrvatske države dobrim bi dijelom palo u još veći zaborav, pa je dobro da postoje i takve kakve jesu, jer ako ništa drugo, njihovi članovi obilaze grobove i spomen obilježja poginulih, odlaze u posjet bojištima, podižu spomen ploče zaslužnim ratnim postrojbama ili pojedincima i drugo, te ukazuju na probleme onih koji su bili prvi kad je trebalo. Tako primjera radi, da nema braniteljskih udruga, u Vukovaru bi bivša Milanovićeva vlast odavno postavila table na ćirilici i na Ovčari, ili bi pak "spojila" tzv. antifašiste, odnosno partizane-komuniste sa onima koji su devedesetih godina zajedno s dr. Franjom Tuđmanom, prvim hrvatskim predsjednikom i vojskovođom (kojeg nema ni u bivšem Registru hrvatskih branitelja!), stvarali državu. Dakle, da skratimo priču, od tih mnogobrojnih Udruga iz Domovinskoga rata, na državnoj razini potporu primaju, prije svih, stradalničke udruge, zatim udruga dragovoljaca i veterana, te još neke, dok osobitu financijsku i inu pažnju (nad pažnjama!) uživa udruga, ili Generalski zbor, koji je, iako malobrojni (u odnosu na broj hrvatskih generala) udruga „za sebe“. (Eto, sad se nisu ni javili kad su Srbi „napali“ generala Damira Krstičevića!) Vrijeme je da sve Udruge proizašle iz Domovinskog rata stanu pod jedan krov, da u Hrvatskoj postoji jedna braniteljska udruga. Nu, to malo tko želi. To ne odgovara ni onima na vlasti, jer bi se moglo dogoditi da „ispadnu iz kontrole“, a to ne bi bilo dobro. Stoga je tako, kako je. U svakom slučaju, dobro je da postoji, kako smo istaknuli, i ona najmanja, jer ako ništa drugo čuva uspomenu na neke od stradalih hrvatskih branitelja, odnosno hrvatski obrambeni Domovinski rat, i to poglavito od raznih pupovca, stazića, marasa i njima sličnima. A to je, poglavito danas, iznimno mnogo i važno! Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91.