Mladen Pavković: Zašto više nitko ne spominje dragovoljce?
Međutim, u Registru branitelja, za koji je bivši „zalutali“ ministar Predrag Matić izjavio da je „najčasniji popis“ navodno je objavljeno oko pola milijuna ljudi koji su sudjelovali u ratu, što znači da oni koji su u vrijeme rata oboljeli ili su bili ozlijeđeni, koji se na vrijeme nisu prijavili „svojem psihijatru“ nemaju gotovo nikakva prava, osim – tri počasna metka, kad umru! Osim toga, više se ne govori o dragovoljcima, a još manje o onima koji su ratovali 1991. Naime, kao prvo, trebalo bi izdvojiti one iz 91., jer su to ljudi koji su stvarno bili prvi kad je trebalo, koji nisu kalkulirali, ni čekali da vide što će biti, hoće li pobijediti Hrvati ili Srbi. Od tih i takvih jedan dobar dio sam se prijavio na branik Domovine. No,da smo kojim slučajem izgubili rat, tko bi bio prvi na udaru? Pa, baš ti koji su sada „zadnji“, branitelji iz 91., od kojih većina osim Spomenice Domovinskoga rata (a neki ni to!) nemaju – ništa! Neki će reći da se nisu borili za „privilegije“ i slično, ali nisu ni za to da oni, poglavito iz 91., ako nisu na popisu stradalnika, moraju, kao bivši zapovjednik slavne 117., Koprivničko-križevačke brigade, sami kupovati lijekove (u Madžarskoj su jeftiniji!) ili pak i dalje mjesecima čekati na liječenje u toplicama!
Ta 1991. je najvažnija u stvaranju slobodne, samostalne i neovisne hrvatske države. Da smo tada popustili ili izgubili, koliko bi branitelja i članova njihovih obitelji otišlo na križne i ine putove, koliki bi bili ubijeni, mučeni, protjerani ili zatvarani?
Dakle, prvi korak bila je godina u kojoj se odlučivalo: biti ili ne biti!
U Hrvatskoj se i te kako skrbi za ljude koji su stradali u Domovinskome ratu. Za njih treba i mora biti – koliko treba. Ali, ne smiju se zapostavljati ni drugi, kao što su već istaknuti, branitelji iz 1991.!
Znate li koje je bilo najcjenjenije odličje iz II. svjetskog rata, kad je riječ o Titovim partizanima? Spomenica 1941.! Tek je onda došao na red Orden Narodnog heroja. Tko je dobio Orden Narodnog heroja taj kao da je završio „tri“ fakulteta. Naime, to nije bilo samo priznanje, to je u pravom smislu bilo – zanimanje!
Kod nas je podijeljeno nekoliko stotina tisuća (sic!) Spomenica Domovinskog rata. Neki ni ne znaju zbog čega su ih primili. A „heroja“ (službenih) – nema, baš kao ni dezertera ili tajkuna.
Omalovažavanje istinskih hrvatskih branitelja iz 1991. baš je počelo masovnim dijeljenjem Spomenica Domovinskoga rata 1990.-1992. To odličje danas je za većinu samo „uspomena“ na dane ponosa i slave. I ništa više. Spomenica se navodno na početku mogla čak i kupiti za 100 njemačkih maraka, dok se sada prodaje na „Njuškalu“ i po 55 kuna!
No, kako bilo da bilo, oni koje ni metak nije okrznuo u vrijeme Domovinskoga rata uistinu nemaju ni „privilegije ni zasluge“, oni su samo broj u Registru branitelja.
S druge pak strane, oni koji su se obogatili na njihovoj krvi, niti ne žele biti na popisu ratnika, jer bi im to moglo samo štetiti, donijeti nevolje u njihovim poslovima, recimo, sa Srbijom ili Crnom Gorom.
Stoga, svi oni koji su istinski bili prvi kad je trebalo 1991. moraju i trebaju, imati „posebne“ pogodnosti, „posebne“ iskaznice, s kojima, ako ništa drugo, mogli bi preživjeti od prvog do prvoga, ili naći za sebe ili najbliže neko zaposlenje.
Istina, ima ljudi koji su proveli i preko dvije tisuća dana „u ratu“, ali većina tih i takvih, vjerujte, ne može se ni usporediti s onima koji su „samo“ dva-tri mjeseca branili Vukovar, Osijek, Vinkovce, Pakrac ili Škabrnju.
Ti, koje ni metak nije okrznuo, danas najčešće kažu – „šteta“, dok oni koji su zahvaljujući ratu postali milijarderi opet imaju svoju „filozofiju“ – „Tko vas je, bre, tjerao u rat?!“
Osim toga, bilo bi dobro da se jednom postroje i svi (živi) branitelji iz 1991.! Ako za ništa drugo, a ono za – dobru fotografiju – za uspomenu!
Mladen Pavković
