“Mladić mi je dao čokoladu i onda ubio oca”

Više od dva desetljeća nakon ubojstva tisuća civila u Srebrenici, još uvijek nisu pronađene sve žrtve Izudin Alić vječno će pamtiti sastanak s bivšim zapovjednikom Vojske Republike Srpske (VRS) Ratkom Mladićem u srpnju 1995. u Srebrenici, kada je kao dječak dobio na poklon čokoladu, ali uz nju i laž da će sve biti dobro, piše BIRN BiH, a prenosi Klix. Alić je 11. srpnja 1995, dok su snage vojske i policije Republike Srpske ulazile u zaštićenu enklavu Srebrenica, kao osmogodišnjak bio u naručju svog djeda u bazi Ujedinjenih nacija (UN) u Potočarima, gdje su s tisućama drugih Bošnjaka pobjegli tražeći spas. “Dedo me poslao po vodu kada sam u toj gužvi ugledao grupu djece… Sjećam se da je oko njih bilo puno vojnika i da su nešto dijelili. Dotrčao sam, kada me je po kosi dotakao čovjek u srpskoj uniformi, pitao kako se zovem i koliko imam godina, te dao čokoladu. Nisam se plašio, niti sam znao tko je on. Meni je u tom trenutku bila samo bitna ta čokolada, koju mislim da sam odmah pojeo”, priča Alić. Alić je prije rata živio s roditeljima i troje braće i sestara u selu Prohići (općina Srebrenica), na samoj granici sa Srbijom. Nakon što su srpske snage 1993. napale selo, Alić s porodicom odlazi u Srebrenicu, gdje je ostao do srpnja 1995. godine. Nakon napada na Srebrenicu, Alić je s mamom, braćom i sestrama te djedom i bakom otišao u Potočare, dok je njegov otac s ujakom i njegovim sinom išao kroz šumu do Tuzle. “Imao sam osam godina i iskreno, kad se danas sjetim toga, ja nisam znao što se točno dešava… U Potočarima je bio kaos, puno vojske, puno ljudi”, prisjeća se Alić. U kaosu Potočara, gdje se skupilo na desetine tisuća ljudi, Alić je otišao do pipe po vodu. “Tada je i nastao taj snimak u kojem se vidi kako me Ratko Mladić pita za ime i godine. Sjećam se da sam mu odgovorio da mi je ime Izudin i da imam 12 godina. Ne znam da vam kažem zašto sam ga tada slagao. Možda sam samo htio da budem stariji, ne znam… Znam da je rekao da će sve biti u redu, a to nije bilo istina”, kaže Alić. Video-snimak na kojem Mladić, po padu Srebrenice 11. srpnja 1995. godine, djeci u Potočarima dijeli čokolade, obišao je svijet. Snimljen je na početku operacije tokom koje je, u narednih nekoliko dana, pogubljeno više od 7.000 muškaraca, a protjerano 40.000 žena, djece i starijih. Alić je autobusom prebačen do Kladnja. Rat provodi u kolektivnom smještaju kod Tuzle, a zatim se vraća u rodno selo Prohiće, gdje i danas živi. Njegov otac i rođaci nisu preživjeli genocid. “Ne znam gdje i kako su ubijeni. Oca i ujaka sam ukopao odmah nakon rata. Pronađeni su u Kamenici kraj Zvornika. Mog rođaka, tetkinog sina, još uvijek nisu pronašli”, kaže Alić. Danas Alić često misli na susret sa zapovjednikom VRS-a i pita se da li se Mladić njega sjeća. “Često se to pitam kad ga danas vidim u sudnici u Haagu. Pitam se i da li je tada znao da će svi ti ljudi biti pobijeni… Moj otac i ujak, sav taj narod… Što osjećam prema njemu? Ništa, samo mi je drago što su ga uhapsili i što mu se sudi. Za sve što je uradio u Srebrenici treba da odgovara”, zaključuje Alić. Međutim, nisu to jedini snimci koji su preživjeli Srebrenicu, kad već tolike tisuće civila nisu. Amaterske video snimke iz opkoljene zaštićene enklave Srebrenica koje je sačinio Velid Delić, jedan od ubijenih u genocidu, prikazuju ratni život i bolne posljednje poruke žrtava, neki od kojih do danas nisu pronađeni, donosi Hayat. “Ćao Eda, Adine, Belma… Volimo vas”, govori čovjek s bebom u naručju, dok maše prema kameri. “Eki, pošalji nam maraka brate”, dvojica prijatelja viču, smijući se. Starija žena gleda u kameru i govori: “Pozdrav svima…”. Na trenutak izgleda kao da će nastaviti da govori, ali staje kako bi izbrisala suze iz očiju. “Mislim da će ovaj snimak stići u Dansku i Njemačku, preko naših švedskih prijatelja… Tako da će naši ljudi tamo moći da nas vide. Siguran sam da će snimak obići svijet”, govori joj čovjek koji drži kameru. Ime tog čovjeka je Velid Delić. Kao rođeni Srebreničanin, ostao je u tom gradu tokom cijelog ratnog razdoblja. Bio je ljubitelj fotografije i filma, pa je tokom rata sa kamerom snimao dešavanja sve od 1992. godine do ulaska srpskih snaga u zaštićenu enklavu. Snimke je slao na različite načine izbjeglicama u zemlje zapadne Europe. Delić je jedan od preko 7.000 muškaraca i dječaka koji su ubijeni u masakrima koji su uslijedili nakon ulaska srpskih snaga u Srebrenicu u srpnju 1995. godine, a njegovi posmrtni ostaci nikada nisu pronađeni. Međutim, Delićevi snimci ostaju zauvijek. Neki od njih sadrže posljednje riječi muškaraca koji su u srpnju 1995. godine pokušali pobjeći šumom do Tuzle, ali nisu preživjeli.