Mnogo zločina bez optužnica - I dio

Pitanje  koje se može postaviti, a mnogi ne znaju, je koja se  republika prva odcijepila od Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije - mnogi bi odgovorili: Slovenija, naravno. Pogriješili bi. Prava istina je da se Srbija prva odcijepila od SFRJ, Ustavom koji je donio Slobodan Milošević 28. rujna 1990. godine. Davno prije nego što su Slovenija, Hrvatska, Bosna i Hercegovina i Makedonija napustile Jugoslaviju, Srbija je to učinila, po nalogu Miloševića, koji se navodno borio za očuvanje savezne države. Ustav Srbije iz 1990. godine definirao je sebe kao suverenu i nezavisnu državu, član 72, koji kaže: „Republika Srbija uređuje i osigurava: suverenitet, nezavisnost i teritorijalni integritet Republike Srbije i njen međunarodni položaj i odnose s drugim državama i međunarodne organizacije."

Datum treba označiti kao dan raspada SFRJ – to je 28. rujna. Iako pojam propadanja nije najtočniji, jer se povezuje s prirodnim procesom umiranja, propadanja i propadanja. SFRJ se nije raspala prirodnim putem, ali je njen nestanak uslijedio kao rezultat zakulisnog rada zavjereničke skupine na čelu sa Slobodanom Miloševićem. Velikosrpska ideologija trajala je odavno i još traje.

Plan napada na Sloveniju, Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu.

Rat JNA i Slovenske vojske trajao je svega 10 dana (27.06. - 06.07. 1991). S jedne strane ročnici tzv. JNA i malobrojni slovenski vojnici, imao je za cilj da se pripadnici JNA povuku u Hrvatsku koja je bila glavna meta za ratovanje. Hrvatska je htjela pomoći Sloveniji, iako je praktično bila bez oružja i bez uvježbanih vojnih postrojba.  Vlasti su taktički čekale kako će završiti sukob u Sloveniji. Tenkove koji su iz vojarna u Hrvatskoj krenuli na Sloveniju pokušali su zaustaviti hrvatski civili koji su prosvjedovali. U tim prosvjedima JNA je ubila hrvatskog civila Ravena Čuvala. Zagrepčani nisu imali nikakvo oružje, osim priručno pripravljenih sredstava. „Molotovljevim koktelima“ i drugim priručnim sredstvima napali su tenkovske postrojbe koje su izašle iz vojarne „Maršal Tito“ i krenule prema Sloveniji, pri čemu je nekoliko tenkova zapaljeno. Istovremeno je u Hrvatskoj izbila otvorena pobuna na gotovo svim dijelovima Hrvatske koje naseljava srpsko stanovništvo. Uz domaće pobunjene Srbe, stvaranje SAO Krajine, te pomoć tzv. JNA, plan je stvaranje Velike Srbije. Na dan prestanka rata u Sloveniji, u Hrvatskoj, poslije napada na Pakrac, zločina na Plitvicama i Borovom Selu. U Lici bila je jedna ključna točka, strateški važna za komunikaciju, a držali su je pripadnici 1. gbr "Tigrovi", te 2, gbr. "Gromovi", odnosno legendarne "Crne mambe". Položaj je često napadan, ali bez poginulih hrvatskih branitelja, tek nekoliko ranjenih. Ratni veterani 2. gardijske brigade HV, odnosno s pripadnicima 1. pješačke bojne „Crne mambe“, govorili su da oni smatraju kako su ih kod Ljubova napale Vasiljkovićeve formacije, no osim indicija za potvrdu svojih sumnji nisu imali pisani trag.

Ipak bili su u pravu. Da se uistinu radilo upravo o napadu „Kninđi“ posvjedočio je sam Vasiljković odgovarajući na pitanja istražitelja tijekom suđenja Slobodanu Miloševiću u Haagu. Potvrdio je to tijekom ispitivanja istražitelja o povezanosti optuženog Miloševića s ustrojavanjem postrojbi za specijalne namjene, kasnije zvanih „crvene beretke“ (ili nekim drugim nazivima:  "Knindže", „Srpska dobrovoljačka garda", "Arkanovci", "Tigrovi", "Škorpioni", "Vukovi", nekada i samo kao "Jedinica" Tog dana,  06. 07. 1991. godine,  Pri dolasku iz Zagreba za Ljubovo, zapovjednik i desetina branitelja upali su u zasjedu. S nasipa su srpski pobunjenici bombama i puščanom vatrom zasuli vozila gardista. Napadnuti, u teškoj poziciji, motorolom su pozvali pomoć. Gardisti su u kratkom roku došli iz baze s dva vozila na mjesto okršaja i primorali neprijatelja na povlačenje. U tom podmuklom neprijateljskom čini pripadnici 1. pb. 2. A brigade ZNG imali su prve smrtno stradale pripadnike. Poginuli su Ivica Kolar i Pero Juriša. Ranjena su petorica gardista, a među njima zapovjednik Mato Obradović. Stoga je daljnje zapovijedanje preuzeo Miho Caput. Postrojba je svoje položaje na Ljubovu, 9. srpnja 1991. godine predala pripadnicima MUP-a RH te se vratila u bazu Trstenik.“ Tako da već možemo govoriti da je rat u Hrvatskoj poprimio jače razmjere, osim okupiranja 1/3 Hrvatske, progon i ubijanje civila, masakri, četnički zločini na Banovini....stvaraju se bojišnice, Istočnoslavonsko bojište, Zapadnoslavonsko i podravsko bojište, Banovinsko bojište, Kordunsko bojište, Ličko i gacko bojište, Istarsko bojište, Sjevernodalmatinsko bojište, Južnodalmatinsko bojište, Obrana zračnog prostora i Obrana Jadrana.

--- nastavlja se ---

Korišteni materijali Wikipedie