MOJA OLUJA: Ispovijed zapovjednika diverzanata s Banovine: ‘Vidio sam kako Novaković gazi civile’

Sjetite se ponekad Hakale, Šaje, Kompija, Mare, Elvisa, Ece, Švabe, Bedija, Buve, Dade, Nere, Popa, Harija, Tureta, Jakana, Šarka, Luje, Picana, Šojke, Mekija, Pufte i Zdene. Tri sata ujutro, 4. 8. 1995… Dan, sat i godina u meni žive, dan kada je moja domovina punim plućima udahnula zrak slobode, dan kada je sva krv, suze i patnja Hrvata, krv nas ratnika, postala sveta. Tih pet godina moje mladosti samo je jedan kamenčić u temelju hrvatske države i želim podsjetiti na svoje izvidnike koji su dali sve za slobodu. Nažalost, trojica nisu više među živima… Bili su to mali ljudi s velikim srcem,velikom ljubavlju za svoj dom. Bili su to i ratnici Banovine, Pounja, Sunje… Vrijeme je da hrvatski narod dozna o ovim ratnicima iz Sunje, malog Vukovara. Mi, preživjeli vojnici, nikada nećemo zaboraviti svoje poginule suborce. Oni žive s nama u našim jutrima, u našim srcima. “Bože, čuvaj nas, pomozi nam, čuvaj nas jer čekaju nas naši najmiliji”, pomislio sam tog jutra. Bio sam svjestan da se nećemo svi vratiti. Pitao sam se, tko od mojih izvidnika odlazi među anđele?Selo Žremen (kod Sunje) bio je naš pravac, selo Staza pa prema Hrvatskoj Kostajnici. Trebalo je osloboditi Pounje i Banovinu. Gledam to jutro sa svojim izvidnicima pripadnike 17.d.p Sunja koji pitaju: “Buva, idu li tvoji izvidnici ispred nas?” Odgovaram potvrdno. Ivica Pandža – Orkan im kazuje: “Idite iza Buve izviđača, to je najbolje što Sunja ima. Oni će vas dovesti na granicu naše domovine”. Vidim olakšanje u očima pripadnika 17.d.p. Ujutro u 4 sata, prije naše topničke pripreme već smo iza leđa četnicima u dubini, čekamo prve granate koje će pasti po njihovim položajima. Točno u 5 sati prve granate padaju po njihovim bunkerima i rovovima. To je trenutak kad “udaramo u leđa” tim srpskim junačinama, ubojicama i koljačima civila u selima Staza, Kostrići, Kozibrod, Strugi, Zamlači i Baćinu. Ovakav udar nisu očekivali! Vidjevši nas, bacaju oruzje, plaču srpski junaci… U tim trenutcima vidi se veličina sunjskih izviđačam koji zarobljavaju, zbrinjavaju a koji su onda odvezeni u Sunju. a pripadnici 17 d.p koji pristižu ne kriju radost, ali i tugu… Njihovo selo Staza do temelja je bilo spaljeno. Istog dana probili smo sredinu jako dobru utvrđenih položaja na kojima pronalazimo pripadnike Martićeve milicije i nekoliko pripadnika tzv. Belih orlova. Tu smo ih dobro “očerupali”, ali je jedan od naših izvidnika (zvali smo ga Šarko) lakše ranjen. On, nažalost, danas nije među živima… Desno od nas pomalo zastaje proboj. Drugog dana moj pravac sa izvidnicima, po zapovijedi zapovjednika 17. d.p probiti četničku utvrdu na cesti selo Strmen – Bobovac pravac selo Slovinc i-Hrvatska Kostajnica. Lijeva strana tog prvog dana nije probijena jer je jedan dio mog voda uspješno probio liniju u selu Brđani, na cesti Komarevo – Sunja. Zapovijed glasi “Izvidnici, pod svaku cijenu probiti pravac Strmen – Bobovac”. Prvog dana na toj cesti smrti ranjen je veći broj pripadnika 17.d.p. U selo Bobovac sa svojim izvidnicima dolazim oko 12 sati i uviđamo da će biti teško jer lijevo je rijeka Sava, desno čistina a na samoj cesti jaka četnička utvrda, ukopana i obložena armiranim betonom. Naši tenkovi ne mogu joj ništa. Pitam tenkistu 2.gbr “kada počinje naša topnička priprema?” “12:40 do 13:00”, odgovara mi. To je trenutak kad odlučujemo krenuti u proboj, kazujem tenkistima neka krenu kad prva granata padne na utvrdu. Pitaju tko prati tenkove, odgovaram “Ja i moji izvidaci”… Udarom naše artiljerije po toj utvrdi tenkovi kreću a mi za njima. Čujem pripadnike 17.d.p kako govore “Ovi izvidnici su totalno ludi, svi će poginuti”. Udarom na tu utvrdu, na toj cesti smrti, četnici bježe, ostavljaju svoje ranjene i povlače se u pravcu šume Zelenik i selu Slovinci. Još jedna uspješno probijena crta. U ruku je lakše ranjen moj suborac, a ovdje moram naglasiti da u umproforovom kontejneru zatičem četvoricu tzv. Belih orlova, svi iz Srbije iz Šapca i kompletnu predaju mještana sela Crkveni Bok. Uspješno probivši te linije, otvara nam se pravac prema Hrvatskoj Kostajnici smjerom Staza, Mračaj, H.Kostajnica. U Hrv.Kostajnicu, na granicu, izbijamo 06.08. 1995. a u meni se miješaju veselje,tuga i žalost za poginulim prijateljima koji nisu bili te sreće da skupa sa mnom i ostalim izvidnicima proslave ovu veliku pobjedu. Još jedan kutak naše domovine u  Pounju je ostao neoslobođen, a to je taj famozni Dvor na Uni. Po zapovijedi, 07.08. krećemo osloboditi i taj dio… Pamtim taj dan u Dvoru na Uni boreći se za svaku kuću, ulicu, pamtim kako mi izvidnik Ivica Lapuh umire na rukama, Marijan Jakić biva teško ranjen u vrat a i sam zadobivam puknuće trbušne stijenke. Tada sam vidio i drugu stranu nečasnog postupanja kadra sa zvijezdom petokrakom na čelu, Milu Novakovića, koji svoje civile, svoju kolonu gazi tenkovima… Iste te civile koji su svojedobno palili i ubijali moj dom, moje prijatelje, ovi časni izvidnici sklanjaju u zaklon… Toga nema u filmu “Masakr u Dvoru”. Ovo vam pišem iz srca i duše… O jednom izvidničko diverzantskom vodu iz Sunje koji je zaslužio barem javno priznanje, kad već nitko, uključujući i mene, nije nositelj nikakvog odlikovanja i čina. Neka vam ova imena i ovi nadimci budu uvijek pred očima, sjetite se ponekad Hakale, Šaje, Kompija, Mare, Elvisa, Ece, Švabe, Bedija, Buve, Dade, Nere, Popa, Harija, Tureta, Jakana, Šarka, Luje, Picana, Šojke, Mekija, Pufte i Zdene. Zapovijednik izvidničko diverzantskog voda Ivo Vranić-Buva, Banovina, Sunja.