Moji Bosanci i Posavljaci

Dubina boli zbog izgubljenoga hrvatskoga teritorija nikada ne će prestati. Gruntovni vlasnici Hrvati, prognanici Hrvati, vjernici i domovini odani Hrvati spremni su za povratak. Kad-tad. Vjerujem da se i Ivo Gregurević nalazi rasprostrt nad svojom Posavinom Posavina je dala velike ljude, u svim znanstvenim ili umjetničkim područjima Drago mi je da se jedan čitatelj Portala hkv.hr osvrnuo na odlazak velikana hrvatskoga glumišta Ive Gregurevića. Osobno nisam poznavala pokojnoga Ivu, ali sam čula da je bio jednako veliki čovjek i domoljub kao i umjetnik. To nije uvijek kompatibilno što možemo potvrditi nizom žalosnih primjera iz naše prošlosti i sadašnjosti. Možda je najkraće i najjednostavnije rekla Ivanka Boljkovac, naša primadona HNK, danas posve odbačena, i to već dugo vremena, još od onoga zagrljaja Tuđmana na povratku prvim vlakom iz Vukovara na zagrebačkom kolodvoru, kad smo puni nade u suživot ... itd...itd... U povodu smrti Ive Gregurevića rekla je: Hvala.  Nevenka NekićOna dobro zna što sadrži ta mala riječ. Njihov odnos prijatelja i istomišljenika sigurno je kao i drugima koji su poznavali Ivu, jedinstven. U to ne mogu ulaziti vlastitim zapisom i sjećanjem, ali mogu reći neku riječ o onome što čitatelj piše o položaju Hrvata iz Bosne i Posavine u Zagrebu, slobodnom kraljevskom gradu kojem je od 13. stoljeća i te slobode ostao jedan zid o kojem ni mnogi stanovnici Zagreba ne znaju gdje je, a kamoli oni iz inozemstva. Taj zid je simbolično mjesto slobode koju je Bela IV. dao građanima Griča, u ono vrijeme ne razlikujući Hrvate ove ili one teritorijalne provenijencije. Da je Hrvatska samo Zagreb, odavno je ne bi bilo, rekao je moj prijatelj Antun Gustav Matoš. I on sam je bio rodom izvanzagrebačke županije, iz Tovarnika kojega nije bilo u Enciklopediji Miroslava Krleže 1969., mila moja gospodo. Nije bilo možda baš stoga što je dotični najveći um naše ondašnje kulturne stvarnosti mrzio Matoša i Tina, posebno. Zašto, ostavljam dičnim literarnim povjesničarima. Tako je naš Zagrebčanin M. K. pisao Tinovo ime i prezime najčešće samo inicijalima. Što ćeš, kad je iz tamo nekakvoga Vrgorca. Pisao je Zagrebčanin posprdno i vrlo kritički i o literaturi Aleksandra Solženjicina. Tja, tko je upće Solženjicin? Mogli bismo tako u nedogled. Orašje Moj je odnos prema Hrvatima iz Bosne i Hercegovine kao i svih onih izvan Zagreba pa i Posavljaka, počeo davne 1962. godine mojim prvim nastavničkim poslom u Donjoj Motičini gdje je bilo i Hrvata takvoga podrijetla. Osobito se Dva stoljećauvukla u moje sjećanje strahota koju je to selo nedaleko Našica proživjelo dva puta u pokoljima od strane partizana i četnika. O tome sam opširnopisala u svojim memoarima “Moja dva stoljeća“ (naklada Pavičić, 2017.), a osobito o mojim učenicima Nadbiskupske klasične gimnazije u Zagrebu gdje sam imala privilegiju raditi kao profesorica. Najviše učenika bilo je upravo iz Slavonije, Bosne i Posavine. Bez obzira na njihove ocjene ili upjehe, najviše sam cijenila njihovu beskrajnu odanost domoljublju, hrvatstvu i dubokim sjećanjima na hrvatsku Bosnu srednjega vijeka. Upoznala sam njihove majke koje su nosile utetovirane križeve na rukama, kao uspomenu na one davne dane nasilja Turaka nad katolicima. Nasilje se nastavilo i u našem obrambenom Domovinskom ratu - ubijena su u Orašju naša tri učenika Nadbiskupske klasične gimnazije. Nikada većega sprovoda. Imali su 15 i 16 godina. Ne moram reći tko je granatirao Orašje i to u vrijeme sprovoda jednoga branitelja. Tada su i naša djeca ubijena. Baš tada. Moji su učenici danas svećenici, biskupi i nadbiskupi, dakako i laici, puni rodoljublja i svjesni svoje uloge predvodnika hrvatskoga naroda koji je opet na vjetrometini kojekakvim ništarijama. Sjećam se slučaja kad se mladić nije pojavio na maturi jer su mu oca bacili niz slapove Plive. Iz našega hrvatskoga Jajca, našega slavnoga Hrvojevoga grada. Hrvoje Vukčić Hrvatinić ostaje zauvijek kao vitez na konju oslikan u prevrijednom kodeksu koji je samo jedan u nizu dokaza hrvatske tužne Bosne i svih poklanih krajeva najezdom turskih hordi, kojima su na čelu harali naši dragi susjedi u četama martologa i akindžija. (Martolos je tursko nazivlje, a znači grješnika - riječ grčkoga podrijetla.) Oni su imali zadaću prvi nasrnuti na naselja, pljačkati i nabijati na kolac prije dolaska askera i ostale turske vojske. Mnogi od njih ostadoše u hrvatskim krajevima pa i Posavini. I danas su tamo. Čvrsti značajevi Iz Posavine su uistinu hrvatski čvrsti značejevi, priznali mi to ili ne. U Odžaku se branila posljednja crta nesretne i u okrutnim vremenima stvorene ND Hrvatske. O tome se ne piše. Nije prikladno. Nije u sukladnosti s mišljenjima kojekakvih nevladinih udruga u kojima udobno i raskošno, ne radeći ništa, pa i nemajući nikakve obrazovne ili Barišićdruge akreditive, sjede mnogi s dvostruko i trostruko većim primanjima od profesorske plaće. Ne pišu ni oni s katedri kojih se sramim. Posavina je dala velike ljude, u svim znanstvenim ili umjeničkim područjima. Imala sam čast braniti jednoga međunarodno priznatoga filozofa nedavno nagrađenoga u europskim razmjerima, dr. Pavu Barišića. Neuki i nezabilježeni u hrvatskim ili europskim kulturološkim prostorima, oni koji nisu u životu napisali ni jedan znanstveni redak, pa ni ne znaju kako izgleda znanstveni članak, napali su u Hrvatskom Državnom Saboru istoga svjetskoga znanstvenika i optužili ga da je „plagijator“. Nikada više tragikomike nismo vidjeli nego dok blebetava usta ponavljaju tu riječ, ne znajući baš ništa o njegovim djelima. Ali znali su da je objavio knjigu Julija Makanca, gradonačelnika Bjelovara i kasnijega profesora na zagrebačkom Filozofskom fakultetu koji je predavao filozofiju povijesti. Ali u nemilo vrijeme NDH. To je bilo dovoljno da se isti likvidira 1945. A kasnije u naše vrijeme i glavnoga urednika filozofskih tiskovina dr. Pavu Barišića. Posavljaka. Graničari na Savi Moje obiteljske veze ne sežu dalje od Bosanskoga Broda. Bosanski Brod ima nižu zemljopisnu razinu od Slavonskoga Broda i kad je u prošlosti Sava plavila zemljište, on je stradavao. U mom prvom dolasku poslije Domovinskoga rata zatekla sam ga spaljenoga i bez krovova. Kroz kuće je raslo grmlje. Tamo je imao veliku tvornicu čarapa prije Drugoga svjetskoga rata Marijan Madunić, moj krsni kum. Pomagao je svakoga, bez obzira na vjeru ili svjetonazor, a ipak su ga 1945. zatvorili, oduzeli mu svu imovinu i bio je pred likvidacijom od koje ga je spasio sami dragi Bog. Njegovoga sina svi poznaju iz serije „Prosjaci i sinovi“ Ivana Raosa - to je naš dragi Braco kako smo ga  Ivo Gregureviczvali, kolega Fabijana Šovagovića s kojim je drugovao i zajedno studirao. Bracina inteligencija i časni karakter ostaje za uspomenu svima koji su ga poznavali. Šova i Braco zajedno u uspomeni iz moga djetinjstva. Prošla sam kroz Posavinu devedesetih godina u vrijeme stvaranja naših stranaka. Bila sam u Davoru i divila se djeci koja se igraju pred kućama - svaka je kuća imala petero-šestero i više djece. A na sastanku u nekakvom socijalističkom domu sjedile su majke u crnini, kao da je to nošnja onoga kraja. A nije. Tek danas na Vinkovačkim jesenima vidimo svu ljepotu i slavu naših nošnji i običaja, pa i posavskih. Zapjevali su onda u Davoru onu o graničarima na Savi, i nikada moj osjećaj boli i nade nije bio jači. Dubina boli zbog izgubljenoga hrvatskoga teritorija nikada ne će prestati. Gruntovni vlasnici Hrvati, prognanici Hrvati, vjernici i domovini odani Hrvati spremni su za povratak. Kad-tad. Vjerujem da se i Ivo Gregurević nalazi rasprostrt nad svojom Posavinom. A mi Zagrebčani, mi kojima su predci došli u Zagreb prije dvije stotine godina, mi smo i Posavljaci, i Bosanci, i Slavonci, i Dalmatinci, i Istrani, i Zagorci, i Srijemci. Ja sam građanin svijeta pod uvjetom da ljubim svoje, a ne prezirem tuđe. Za taj stav sam spremna. Nevenka Nekić/hkv.hr