MUČNO SJEĆANJE IZ RATNE BOLNICE: ‘Lijepoj plavokosoj djevojci odrezali su jezik, ugušila se u svojoj krvi’

LARISA LOLA LUCIĆ "Mrtve muškarce su vraćali sa nožem urezanim U preko leđa. To su im, naravno, radili naživo. Zdrobljeni ili odrezani testisi ili čak i spolovilo, počupani nokti su bili već uobičajeni pri razmjenama.Pocupani zubi, analni otvori popucani, bradavice odrezane... A tek žene?", prisjeća se Larisa Lola Lucić. Larisa Lola Lucić po činu je narednik, odlikovana Redom Hrvatskog Križa iz ruku predsjednika dr. Franje Tuđmana te pripadnica 107 Gradačačke Brigade, Tenkisti – 100% invalid II skupine. Evo njenog iskustva za vrijeme razmjene ubijenih i preživjelih koji su zbrinjavani u ratnoj bolnici: “Bila sam na sprovodu još jednog prerano preminulog branitelja. Od rata nisam vidjela beživotno tijelo. Istrčala sam uhvatiti zraka kad su sjećanja počela navirati… Radila sam u ratnoj bolnici gdje su dovozili mrtve ili “samo” mučene zarobljenike . Ne znam što su oni pokušavali izvući od tih običnih ljudi, muškaraca i žena. Tijela je trebalo obraditi i identificirati. Bilo je to još jedno u nizu mučno iskustvo ,ali to je bio moj posao. Mrtve muškarce su vraćali sa nožem urezanim U preko leđa. To su im, naravno, radili naživo. Zdrobljeni ili odrezani testisi ili čak i spolovilo, počupani nokti su bili već uobičajeni pri razmjenama.Pocupani zubi, analni otvori popucani, bradavice odrezane… A tek žene? Nakon prve razmijene tijela i viđenih izmučenih žena, počela sam oko pojasa nositi po dvije bombe. Taj put, među nekoliko muškaraca, bile su dvije žene. Jedna civil, druga vojnikinja, zarobljena i mučena do smrti. Prvo sam uočila silne opekotine od cigareta. Iz otvorenih usta te mlade žene, zjapila je praznina. Počupali su joj zube. Dok sam je prala mokrom spužvom, zamišljala sam što im je morala učiniti da bi je ovako strasno mučili. Gledam je na metalnom stolu i zamišljam kako im je prkosila. Međica između maternice i analnog otvora bila je rastrgana od ‘ko zna koliko silovanja. Grudi su joj bile izrezane, ko zna čime. Stidne dlake su bile spaljene, kao i trepavice i obrve. Gledam je i razmišljam koliko je trpila. Nokti na rukama i nogama počupani. Kao da su htjeli od te lijepe djevojke napraviti čudovište, mislila sam dok je mokra spužva otkrivala sve gore i gore. Uši su joj bile odrezane, na leđima urezan kukasti križ. Ali ni dalje to nisu bile smrtonosne ozljede. Sigurno su je tjerali da moli , mislim u sebi. Ovu hrabru djevojku su mučili jer je bila u uniformi s našim oznakama, dok je druga žena bila propucana iz pištolja. Ali ono sto me najvise šokiralo i što nisam primjetila odmah, svaki zglob na ruci bio joj je slomljen. Bože, koliku snagu je imala. Među silnim modricama po tijelu, spužva mi zapne za nešto, polako to operem i ugledam žig. Osjetila sam mučninu. Medicinarka za drugim stolom me pita kakva je situacija i doda “ovaj put su bili blaži,moja je silovana i odmah ubijena. Šutim, ne mogu joj odgovoriiti. Polako joj perem noge i vidim zdrobljena koljena, ‘ko zna čime. Izjurila sam na zrak. Koliko? Koliko dugo je izdržala opirući im se? Još malo i gotova sam, mislim u sebi, još samo da joj operem plavu kosu, skorenu od krvi. Krv miriše na metal i taj je smrad ispunio prostoriju. Pokušala sam je namjestiti tako da roditelji pri identifikaciji vide što manje rana. Nisam joj, međutim, mogla zatvoriti vilicu. Ukočila se u toj jezivoj agoniji. I tad vidim odrezan jezik… Znači, tu si se predala ljepotice. Ugušila si se svojom krvi. Progutala je komad jezika i njezina krv ju je ugušila. Otišla je na svoj način. Dečki koji su dovezeni sa njom su pričali da su slušali iz barake u kojoj su je mučili nadljudske krikove. Poslije sam čula da to nisu bili “domaći” Srbi, nego neki iz Srednje Krajine. Nakon toga, nikad više nisam radila na razmjeni mrtvih. Moja ljepotica plave kose je podnijela žrtvu za sve nas.