Negdje sam zabilježila točan datum moje nazočnosti na molitvenom skupu u Tuškancu 74. Svakako je tome prošlo desetak godina. Bilo je toplo proljeće i poziv je stigao s nekoliko strana - od braniteljskih udruga i prijatelja. Naravno, odvezla sam se do lokacije gdje sam ugledala oko pedesetak okupljenih i svećenika, a isto tako i veliko drvo koje je dobilo samo od sebe pucanjem kore pravi križ. Na drvo smo zalijepili osmrtnicu koja je govorila o nedefiniranom broju žrtava koje su tu strijeljane 1945. godine.
Upoznali smo se i pokazalo se da imamo svjedoka ovih zločina upravo tu. Bio je to postariji gospodin drhtavih ruku koji je ovo mjesto napustio 1945. Kuća koja je bila u vlasništvu njegovih roditelja i u kojoj je i sam tada stanovao, danas je nastanjena tko zna kime. Gospodin je naivno mislio da će mu kuća biti vraćena sada, u novoj i slobodnoj Hrvatskoj, te je podnio sudu i drugim nadležnim tijelima dokumentaciju i zahtjev za povratom imovine. Ako mu ne mogu vratiti kuću, tražio je zemljište koje je i sada prostrano, zaraslo u drveće i šiblje. Otišao je s ove adrese kao mladić od 16 godina i dobro je pamtio sve što se zbivalo tih kobnih mjeseci dok su trajala strijeljanja na toj lokaciji.
Njihove prozore OZNA je dala zabiti daskama i neprestano ih kontrolirala i prijetila da bi oni nakon nekoliko mjeseci potajno izbjegli u inozemstvo i ostali do kraja Jugoslavije i nakon Domovinskoga rata.
Neka se okani toga posla...
Gospodin je sada poveo sudsku parnicu i dobio odgovor da se okani toga posla ako ne želi da mu se dogodi kao onome iz novina što je nedavno, tih dana, pronađen mrtav u krevetu. Pokazivao nam je svoju kuću koja i danas stoji, prozor kroz koji suvirili između dasaka i nisu mogli razabrati lica žrtava koje su dovozili usumrak i pred jednim zidom koji je tu postavljen, strijeljali nekoliko mjeseci. Strah je bio tako jak da se majka razboljela na živce i jedva su umakli smrti.
Bilo je raznih sudbina u toj molitvenoj skupini, ali ostaje mi u sjećanju posebno jedna starija gospođa koja kaže da dolazi na sve takve skupove i moli. Majka je tih dana odvedena i negdje strijeljana, ali ona ne zna gdje, pa stoga moli na svakom mjestu koje se pojavi na karti masovnih grobnica. Tu smo kartu dobili prije mise i molitve za mrtve.
Svećenik je bio na polovici molitve kad su se otvorila jedna garažna vrata i iz njih se izvezao luksuzni automobil kojega je vozila mlada žena. Kako je garaža iza kuća izgrađenih na nekada vrtnom prostoru, morala je proći stazom gdje smo stajali i zapriječili prolaz. Počela je nervozno trubiti. Spustila je prozor i viknula da se maknemo mašući rukom kao da tjera muhe. Jedan branitelj u majici s amblemom svoje postrojbe prišao je i zamolio da pričeka dok završimo molitvu. Ljutito je odgovorila da čeka već dvadeset minuta. On je tada rekao da smo mi čekali preko 60 godina! Tada je uzela mobitel i pozvala policiju.
Zaista, nakon desetak minuta došla su dva mlada policajca i zatražila dozvolu za molitveni skup. Nastala je neugodna situacija koja nam je zagorčala molitvu, ali nismo htjeli stvoriti kaos. Prekrižili smo zemlju i završili molitvu vrlo brzo, pa se razmakli bijesnoj mladoj ženi da prođe.
Tuškanac 74 - mjesto partizanskih zločina
Dakle: ta lokacija Tuškanac 74 je zaista mjesto izvođenja partizanskih zločina, zid na kojem su strijeljali bio je kasnije srušen, žrtve nisu dobro pokopali nego vrlo plitko pa su se stanari žalili na neugodni vonj i moralo se neke odvesti u nepoznate jame. Potom su posadili grmlje i drveće, podijelili „zaslužnima“ zemlju i izgradili kuće.
Nakon nekoliko dana poslije ovoga molitvenoga skupa prije desetak godina prošetala sam sa suprugom do te lokacije. Već je bila postavljena ograda koja se mora otvarati ključem, a također i natpis da je to gradski rasadnik Pepeljarka! S velikoga drveta skinuta je osmrtnica i nekako oguljena kora sa znakom križa.
Sada se ipak otvara zemlja i našli su prve žrtve. Ne znam je li gospodin čije je to vlasništvo oteto nakon bijega 1945. još živ. Svi znamo za masovne, manje ili veće, skupne grobnice na području Zagreba: bilo bi dobro da se bar označi ona na Savskoj ulici u dvorištu nekada časnosestrinske škole, one gdje ima u Šestinama mrtvih, ona zabilježena u Harmici itd...itd... Osobito bi trebalo inzistirati da se otkopaju žrtve ispod vukovarske tržnice. Također je u Bajeru na putu za Negoslavce vjerojatno, prema svjedočenju, mnogo žrtava.
Ovo je moje svjedočenje o Tuškancu zabilježeno i objavljeno, ali vlada opći muk. Možda se sada rasvijetli tužna i strašna slika zločina, u koliko se ne javi mlada ženica i ne zatrubi da se kopači maknu.
Nevenka Nekić / HKV
