Na branitelje se digla kuka i motika

Umjesto da se nezadovoljstvo usmjeri prema onima koji su zaista odgovorni za opće socijalne i gospodarske prilike, eto događa se da se nezadovoljnici okrenu jedni protiv drugih. I to je, nema sumnje, specifično umijeće vladanja. Smjena na Pantovčaku inicijalna je kapsula koja zagrebačke ulice umalo nije pretvorila u poprište nemilih sukoba. Da stvar bude još gora, jedan od prvih poteza nove predsjednice jest najava uklanjanja Titove biste Zagreb je u prošlu subotu nakratko podsjetio na berlinsku kristalnu noć. Skupina od dvjestotinjak (mediji su nagurali na nekoliko tisuća) razjarenih žena i muškaraca ustala je protiv branitelja koji već više od četiri mjeseca prosvjeduju tražeći svoja prava i želeći poslati neke političke poruke koje teško dopiru do ušiju onih kojima su poslane. Nisu organizirali miran prosvjed na pristojnoj distanci već su vrlo agresivno baš krenuli u juriš, u obračun s invalidima. Ako ih neće ukloniti policija, mi ćemo. Do sudara nije došlo zahvaljujući učinkovitoj intervenciji tijela reda. Tko su ti ljudi i što ih je pokrenulo? Dakako, ni jedna skupina koja prosvjeduje ili se spontano okuplja nije homogena, motivi mogu biti vrlo različiti, ali su se organizatori i, figurativno rečeno, nositelji transparenata vrlo jasno deklarirali. Čulo se ponešto o siromaštvu, bijedi, lošem životu, ali pobogu zar su branitelji za to krivi, zar im je kriva ona druga skupina koja je također nezadovoljna. Umjesto da se nezadovoljstvo usmjeri prema onima koji su zaista odgovorni za opće socijalne i gospodarske prilike, eto događa se da se nezadovoljnici okrenu jedni protiv drugih. I to je, nema sumnje, specifično umijeće vladanja. Predvodnica kolone tražila je „hleba”, a glavni govornik je upozoravao kako „ne možemo dopustiti bujanje nacionalizma i povratak u devedesete”. Branitelji su sredstvo HDZ-a i Tomislava Karamarka, pisalo na jednom velikom transparentu. I u tom grmu, čini se, leži zec. Branitelje se s pozicije one druge političke i ideološke struje doživljava kao instrument najjače opozicijske stranke, koja opasno prijeti preuzeti vlast. Nešto je od toga već viđeno. Predsjedničke je izbore izgubio Ivo Josipović, a pobijedila je Kolinda Grabar Kitarović i to je ona teška, bolna, nepodnošljiva činjenica za sve koji su posljednje desetljeće i pol kroz stranke, medije, nevladine udruge, ulagali, vidimo sada uzaludno, silne napore u „detuđmanizaciju”, „denacifikaciju”, dekroatizaciju Hrvatske. Smjena na Pantovčaku inicijalna je kapsula koja zagrebačke ulice umalo nije pretvorila u poprište nemilih sukoba. Da stvar bude još gora, jedan od prvih poteza nove predsjednice jest najava micanje Titove biste iz predsjedničkih dvora. Mnogima su prosvjedi i protuprosvjedi poslužili za tezu o ideološkim podjelama u društvu koje, navodno, nikada nisu bile dublje. Doduše, podjele ove vrste postoje, više emocionalne nego racionalne, ali ne u omjeru pola-pola, kako bi mogli posve krivo upućivati rezultati predsjedničkih izbora. Na glasovanje za ovoga ili onoga kandidata nije utjecalo samo svjetonazorsko i političko opredjeljenje, pogotovo ne ono ekstremno, već i nastupi, doživljaji pojedinih osoba, propaganda i koješta drugo. Ali da podjele postoje, nesumnjivo je. I opet, posve ih je krivo ili neprecizno označavati kao podjele na lijeve i desne, konzervativce i liberale i tome slično. U osnovi svih naših ideoloških podjela stoji, s jedne strane, golema većina naroda kojemu je nezavisna hrvatska država ostvareni politički ideal i, s druge strane, jedna agresivna manjina, često na isturenim i moćnim pozicijama, koja tu novu političku stvarnost nikada nije prihvatila. Zvuči čudno i radikalno, ali je, na žalost, tako. Ogorčeno pismo koje je u povodu uklanjanja Brozove biste stiglo iz Ureda bivšeg predsjednika i patriota (mislim na Patriu) Stjepana Mesića, vodećeg korifeja detuđmanizacije, vrlo jasno govori o čemu se zapravo radi. U pismu stoji kako taj čin predstavlja uništavanje spomena na antifašizam te ustupak rigidnoj desnici, profašističkim i neofašističkim krugovima! A malo dalje kako je riječ o reviziji povijesti koja je „pogubna za građenje budućnosti jugoistočne Europe” te o „poništavanju posljednje mogućnosti uklanjanja posljedica ratova u kojima se raspala Jugoslavija”. Propala je, dakle, posljednja šansa izgradnje „regiona” i uklanjanja ratnih posljedica od kojih je očito najvažnija raspad Jugoslavije. Negdje na tom tragu valja promatrati i na prosvjede branitelja, koje se sustavno pokušalo i pokušava diskreditirati kao skupinu koja se bori za svoja materijalna primanja, koja su ionako previsoka, za privilegije, za traženje kruha preko pogače, za izvaninstitucionalnu moć, i slično. Branitelji su u jednom trenutku osjetili kako je ozbiljno došlo u pitanje ono za što su krvarili, za što su gubili ruke, noge i živote, obitelji, karijere, poslove i obrazovanje. Tamo im savjetnici u državnom vrhu žele pokazati kako je država nelegitimna, silovane žene susreću svoje silovatelje, pripadnici neprijateljske vojske sjede u parlamentu, pobunjenici se nesmetano vraćaju na mjesto zločina i još dobivaju stanove i mirovine, u Vukovaru im prkosno vraćaju simbole okupacije, uporno se povlači priča o „lažnim braniteljima”, vodeće ličnosti Domovinskog rata izvedene su pred međunarodni ili domaći sud, hoće se kazati kako su nacionalistički vođe dogovorili cijeli rat i namjerno žrtvovali ljude, kako je izvorište suvremene Hrvatske ne Domovinski rat već Drugi svjetski rat, itd. Branitelje više od novca brinu i iritiraju svakovrsne laži i nepravde, što je onima koji nisu na njihovim pozicijama jako teško razumjeti i prihvatiti. Prosvjednicima u Savskoj nakon ovog udara koji je krenuo s Jelačićeva placa teško je odstupiti. Ispalo bi da su podvili rep. Ipak, pitanje je nakon svega, ima li smisla dalje sjediti pod šatorima? Mislim da bi se Đuro Glogoški i ostali trebali već povući na dostojanstven način, i to iz više razloga. Glavne poruke i zahtjevi su poslani. Oni su vrlo snažno odjeknuli i svaka će buduća vlast o njima morati voditi računa. Vlada je povukla nekoliko zakonskih prijedloga s kojima branitelji nisu bili zadovoljni. Ostavka ili smjena ministra Freda Matića i njegovih dvoje pomoćnika neće se očito dogoditi, a i čemu radi tih u biti nevažnih osoba i dalje patiti. Šef države je već otišao zahvaljujući djelomice i prosvjedima, a došla je predsjednica koja je pokazala puno uvažavanje prema braniteljskoj populaciji i spremnost da joj na svaki način iziđe ususret. Čak je i Antu Deura, jednoga od organizatora prosvjeda, promovirala u svog savjetnika. Postoji, mora se priznati, i stanovita medijska zasićenost, a interes javnosti polako opada. Autor: Josip Jović