Na današnji dan prije 22 godine pobunjeni Srbi napali su Biograd
· 4 min čitanja
Očevici još imaju noćne more
Krv, jauci, plač, užas na Solinama. To je sve čega se sjećam, potom mrak, "pronašao" me je zvončić, priča Mofa o danu koji je Biograd zavio u crno, potresao Hrvatsku
Na današnji dan prije 22 godine, 14. lipnja 1993. godine, ničim izazvani pobunjeni Srbi napali su Biograd na Moru raketnim sustavom Orkan s kasetnim punjenjem, s tzv. zvončićima koji su padali na plažu Soline, pri čemu je za samo nekoliko trenutaka poginulo pet mladih osoba: Lidija Vrankulj, Danijela Vidaković, Marijan Polić, Jozo Tomić i Karlo Paić, a sedmero je teško ranjeno.
Svjedočanstvo
- Bio je lijep, sunčan dan, rano poslijepodne. Na Solinama je bilo na desetke mladih ljudi, momaka i djevojaka, nešto malo starijih. Netko se kupao, netko se na obali sunčao i izležavao, igrala se briškula, sjedilo se, ćakulalo. Ništa nije slutilo na tragediju, isprekidanim glasom priča Sebastian Perišić Mofa, očevidac jednog od najtužnijih dana Biograda.
M-87 Orkan je samohodni višecjevni lanser raketa postavljen na šasiju kamiona. Kazetna bojevna glava sastoji se od 8 čeličnih kontejnera s ukupno 24 protuoklopne mine. Nakon ispaljivanja pad kontejnera usporava padobran, a nakon 2,5 sekunde iz kontejnera se izbacuju mine koje padaju stabilizirane uz pomoć četiri krilca, tzv. zvončići.
- Krv, jauci, plač, užas na Solinama. To je sve čega se sjećam, potom mrak, "pronašao" me je zvončić, priča Mofa o danu koji je Biograd zavio u crno, potresao Hrvatsku.
Slijedili su mjeseci kome, godine liječenja, osnivanje obitelji.
- Dan danas imam noćne more, u znoju sanjam taj dan za koji nikad nitko nije odgovarao, govori Sebastian Perišić Mofa.
Tijekom Domovinskog rata na biogradskom području je poginulo 11 civila i 35 hrvatskih branitelja. Toliko je krvi proliveno, a nitko odgovoran, nitko procesuiran.
- Bio sam na brdu Umac iznad Vrane na obilasku ratnih položaja koji su u našoj nadležnosti, cijeli sektor od Veterinca do Radašinovaca, prisjeća se pukovnik Darko Banić, ratni zapovjednik 53. samostalne bojne Biograd koja je brojila 1.570 ljudi.
Bilo je to vrijeme poslije akcije Maslenica, vrijeme nadljudske borbe za očuvanje oslobođenog dijela zadarskog zaleđa.
- Orkan je ispaljen najvjerojatnije iz kave, odnosno kamenoloma u Zapužanima, gdje je agresor imao paljbeni položaj. Nedugo potom došla je tužna vijest, cijeli Biograd i Zadarska županija su tugovali, plakali za pet mladih nevinih ljudi. Otac tragično preminule Lidije Vrankulj bio je sa mnom u bojni, kazao je Banić, zapovjednik JVP Biograd.
Lidija, Danijela, Marijan, Jozo i Karlo danas bi bili u naponu snage, imali obitelj, djecu. Život na oltar domovine položili su iako su bili kilometrima daleko od prvih crta obrane. San o hrvatskoj državi njihove obitelji, poput mnogih hrvatskih obitelji, platile su onim najvrjednijim - životom svoje djece.
Nitko nije odgovarao
- Igrali smo prvenstvenu utakmicu, Primorac i Mosor u Žrnovnici. Tijekom utakmice poput munje stigla je užasna vijest iz Biograda. Šok, nevjerica, a tugu i suze ne može sakriti Drago Zagagorac, plačemo i mi nogometaši. Prekinuli smo utakmicu, požurili kući u Biograd, govori tada nezamjenjivi nogometni veznjak Zoran Gulan iz biogradskog Carpy mora.
Pritom naglašava kako mu je kao čovjeku tužno i gotovo za ne vjerovati da dosad nitko nije odgovarao niti je osuđen za ubojstva nevinih ljudi, dviju djevojaka i trojice momaka.
- Sjećam se dobro tih mladih cura, bez pretjerivanja, bile su prave ljepotice. Samo nekoliko dana prije tragedije provezle su se na motoru pokraj igrališta Primorca, prisjeća se Gulan.
Jozo Tomić iz Širokog Brijega bio je rođen na isti dan kao i Zoran Gulan. Karlo Paić porijeklom iz Skradina došao je iz Amerike u obranu rodne grude. Marijan Polić također je iz Skradina.
- Bila su to tri specijalca generala Ante Rose, odnosno pripadnici specijalne postrojbe Matija Vlačić kojom je zapovijedao Ante Žoni Maksan, sada umirovljeni pukovnik Hrvatske vojske. U Biogradu su bili na odmoru, govori Banić.
Ničiji život ne smije biti uzalud izgubljen, kaže, svi se moramo boriti protiv zaborava i odavati počast nevinim žrtvama kojima je jedini grijeh bio što su Hrvati. Pravda za njih je još uvijek nedostižna.
- Čovjeku je tužno i gotovo za ne vjerovati da dosad nitko nije odgovarao niti je osuđen za ubojstva tih mladih ljudi, navodi Banić.
Prošlost ne možemo vratiti, ali presude za zločince trebaju, zbog opomene mlađim generacijama, za budućnost onih koji nisu upamtili tragediju.
- Opraštanje je proces koji traje i treba mu vremena. Ipak, važno je oprostiti za mir naše duše, a ovaj zločin u Biogradu se ne smije nikad zaboraviti, govori Ante, sugovornik iz Polače.
( svjedočanstva na tragični događaj napisano 14.06.2013. godine )
