NACIONALNI PONOS I DOSTOJANSTVO NEMAJU CIJENU
Čujemo ovih dana – na marginama nacionalnog slavlja koje je zahvatilo Hrvate diljem svijeta – kako se neki pitaju što se to događa s nama, pa se u skladu s time specijalisti opće prakse zaduženi za sva društvena pitanja (od gospodarskih i političkih tema do tumačenja ponašanja, neverbalne komunikacije i imidža naših vodećih državnika) poput Žarka Puhovskog, trude sve skupa smjestiti i sferu teško objašnjive i nerazumljive sociloške fenomenologije. „Traganje“ za korjenima i uzrocima tog „krajnje čudnog i neobičnog ponašanja“ u kojemu se čak (s antropološko-sociološkog i nadri-filozofskog stanovišta) nastoje identificirati tragovi naše kobne atavističke prirode i naslijeđene i urođene genetske pripadnosti „plemenu“ ili barbarskom „čoporu“, poprima ponekad (kao u slučaju spomenutog specijalista opće prakse Žarka Puhovskog) groteskne oblike i dimenzije.
On (kao i mnogi drugi intelektualci njegovog psihološkog profila i sličnog stupnja ideološke zaslijepljenosti i mentalne ograničenosti), nije u stanju prihvatiti jednu prostu činjenicu: da kod naroda, kao i kod pojedinaca postoje trenuci radosti i želje da se oni podijele kroz javno iskazivanje zajedništva i pripadnosti stanovitim vrijednostima i civilizacijsko-kulturnom krugu.
Ili običnim riječnikom: NAROD (u ovom slučaju hrvatski) SE RADUJE! Raduje se sjajnom sportskom uspjehu nacionalne reprezentacije u najpopularnijoj loptačkoj igri na svijetu, osjeća se ponosnim i dostojanstvenim – i ništa drugo! Treba li od toga stvarati famu i misterij?
Dakako, sa stanovišta „mudraca“ kalibra Ž. Puhovskog treba, jer sve što je afirmativno i pozitivno za Hrvate apriori se mora staviti pod sumnju, pa bila to čak i boja dresova nacionalne vrste – ako se već ništa drugo ne može „iskopati“.
A zašto se hrvatski narod toliko raduje (možda nešto masovnije i bučnije nego neki drugi)?
Zato što vidi, zna i osjeća da njegova nogometna reprezentacija ima i promovira one vrijednosti do kojih i sam drži: zajedništvo, hrabrost, upornost, ustrajnost, znanje, umijeće, vjeru i nadu, i iznad svega ljubav, ljubav prema Bogu, rodu i Domovini, gorljivu, čistu i bezuvjetnu ljubav koja se može usporediti samo s ljubavlju što ju osjećamo i gajimo prema majci, ocu, djeci... i zavičaju u kojemu smo proveli godine djetinjstva što ih se ne rijetko sjećamo kroz maglu, sa sjetom i nostalgijom – zemlji koju smo gazili bosim nogama i koja je bila i ostala dio nas zauvijek, kao što smi njezini.
Onima koji tak osjećaj nemaju i žive od blaćenja Hrvatske i destruiranja vrijednosnog sustava našeg naroda, njima koji su plaćeni da to čine ili su robovi predrasuda nesposobni napraviti ikakav pozitivan pomak u svojim skučenim mozgovima, ništa ne vrijedi objašnjavati ni tumačiti.
Utoliko prije što upravo u svojim bizarnim nastupima pokušavaju negirati neke od temeljnih postavki suvremene sociologije i socijalne psihologije.
Pitanje identiteta pojedinca i njegova osjećaja pripadnosti stanovitom kulturno-civilizacijskom krugu (pa time i vjerskoj, etničkoj ili kakvoj drugoj društvenoj skupini ili narodu), temeljno je ljudsko pravo i prirodna činjenica o kojoj mogu raspravljati samo analfabete ili čudaci koji se povode za negiranjem onoga što se nikakvim logičkim argumentima ne može pobiti.
Što drugi narodi rade u sličnim prilikama – kad im nacionalne vrste uđu u polufinale ili finale svjetskih prvenstava u bilo kojemu sportu, posebice nogometu? Tuguju, plaču, žaloste se ili ljute, ravnodušni su, indiferentni, ne mašu nacionalnim zastavama, ne slave na trgovima i ulicama..., srame se i šute možda?
Koliko vidimo i znamo, sve nacije na kugli zemaljskoj ponašaju se slično – s tim što u mnogim zemljama, za razliku od Hrvatske ima i nasilja, pa ureduju policijske snage.
I sad dolazimo do srži cijelog ovog problema, a tiče se dvostrukih mjerila što ih imaju Žarko Puhovski i slični nadri-filozofi i specijalisti opće prakse koji ovom narodu glume tutore, a to je DA HRVATIMA NE BI SMJELO BITI DOPUŠTENO ONO ŠTO ČINE SVI DRUGI NARODI NA SVIJETU.
Ovaj model jednostranosti i isključivosti koji u suštini u sebi sadrži prikriveni rasističko-fašistički stav prema našem narodu – jer ga se smatra manje vrijednim nego neke druge je ustvari pokretački mehanizam, perpetuum mobile bolesnih mozgova koji nam pod egidom „kozmopolitizma“, „progresa“ i neke tobožnje „univerzalne pravde i ljudskih prava“, nude odricanje od vlastitih korjena, identiteta, imena i vrijednosti do kojih držimo. Nude nam ne-slobodu i mentalno ropstvo u kojemu će ONI NAMA biti tutori i gurui a mi pokorni podanici koji s radošću prihvaćaju njihove metode ispiranja mozga i vlastito nestajanje!
A Hrvati, taj tvrdoglavi, ponosni, „neprilagođeni“ narod koji bukne poput vatre kad god je to potrebno i koji je najodlučniji upravo u vrijeme kad oni koji mu nisu skloni misli kako su ga uspjeli uspavati i disciplinirati, taj stari europski narod zna:
NACIONALNI PONOS I DOSTOJANSTVO CIJENU NEMAJU, JER KAD SE TO JEDNOM NARODU UZME, ON GUBI SVOJU SLOBODU I PRESTAJE BITI ONO ŠTO JESTE!
To nam svjedoče milijuni Hrvata diljem svijeta upravo ovih dana. U svima njima kuca SRCE HRVATSKO, SRCE VATRENO, srce koje zna samo za ljubav prema Bogu, rodu i Domovini, srce bez mržnje i zavisti prema bilo komu.
Pa eto, čim se svoga identiteta, nacionalnog imena, jezika, povijesti, kulture i tradicije odreknu Amerikanci, Englezi, Francuzi, Nijemci, Rusi, Srbi i svi drugi narodi koji žive u preostalih 195 država svijeta, možda ćemo i mi Hrvati razmisliti o toj mogućnosti.
A do tada, IGRAJ MOJA HRVATSKA, KAD TE VIDIM, SRCE MI GORI, SRCE MI GORI!!!
Zlatko Pinter
