Vijesti Najčitanije
Najveći donator Ive Josipovića je glavna Udbaška obitelj iz Hercegovine
NAJVEĆI donator Ive Josipovića, SDP-ovog predsjedničkog kandidata, je “kralj osiguranja” Dubravko Grgić, koji je preko tri osiguravajuća društva – tvrtki Agram, Euroherc i Jadransko osiguranje – uplatio 150 tisuća kuna.
Dubravko Grgić je rođen 1958. u Ljubuškom. Osnovnu i srednju školu završio je u rodnom mjestu a Pravni fakultet u Zagrebu. Nakon stjecanja fakultetske diplome, 1979. godine zaposlio se u odvjetničkom uredu svog oca Mirka, inače bivšeg djelatnika UDBA-e, u Ljubuškom koji se uglavnom bavio naplatom autošteta od osiguravajućih kuća.
Sudeći prema iskazima poznavatelja funkcioniranja tadašnjeg jugoslavenskog sustava, odvjetnički ured Grgićevog oca Mirka, koji je prije odlaska u odvjetničke vode bio djelatnik jugoslavenske UDBA-e i dugogodišnji član Općinskog komiteta SK BiH za tadašnju općinu Ljubuški, koncem sedamdesetih i početkom osamdesetih godina bio je iznimno dobro uhodan. U poslu koji je obavljalo u pojedinim trenucima i do deset ili petnaest odvjetnika svoj životni put pronašao je i današnji hrvatski “kralj osiguranja” Dubravko Grgić.
Propašću Jugoslavije, Dubravko Grgić 1992. odlučuje proširiti taj posao. Te godine, usred ratnog vihora, zajedno sa skupinom dioničara, kreće u osnivanje Eurohertz osiguranja da bi ubrzo istu tvrtku osnovali i u Hrvatskoj.
Grgićeva tvrtka je u tim okolnostima brzo rasla te su 1996. kupili Jadransko osiguranje. Zanimljivo je da je travnju 1999. na Grgića pokušan atentat u Ljubuškom. Napadač ga je dvaput ranio vatrenim oružjem, u desnu ruku i prsni koš. Nakon toga se preselio s obitelji u Zagreb.
Poslovni procvat u vrijeme Račana, Mesića i Sanadera
Nakon dolaska na vlast Stjepana Mesića i Ivice Račana, 2000. godine, i poznatih pritisaka na “Tuđmanovog tajkuna” Miroslava Kutlu, Grgić kupuje i Kutlino Mediteran osiguranje. Slično se događa nakon sukoba tadašnje vlasti s Hrvojem Petračem 2004. godine, kada je Grgić od Petrača kupio Atlas osiguranje. Tako je 2005. Grgić postao predsjednik koncerna Agram koji je tada imao prihod od 2,7 milijardi kuna.
Grgić je tako postao čelni dioničar koncerna koja okuplja oko dvadesetak društava u kojima je uposleno više od 2850 zaposlenika a procjenjuje se da je vlasnik nekretnina u vrijednosti od oko 12 milijuna eura. Ukupno bogatstvo Dubravka Grgića procjenjuje se na oko 200 milijuna eura.
Grgićevo vlasništvo nad Eurohercom već više od desetljeća i pol predmet je sudskih sporenja pred sudovima. Skupina nekadašnjih dioničara tvrdi kako ih je Grgić s partnerima izigrao i bespravno im oduzeto dionice ili smanjio njihov udjel u toj tvrtki. Josipovićev glavni donator na takve optužbe samo odmahuje rukom tvrdeći kako su neki od njih zapravo uzimali kredite za dionice koje poslije nisu otplaćivali. Cijeli spor se odavno vodi pred sudovima koji zasada svojim odlukama zadržavaju postojeće stanje.
Grgićevo ime spominjalo i po iznimno dobroj suradnji s nekadašnim premijerom Ivom Sanaderom. Međutim, Grgić je sudskom postupku Sanaderu posvjedočio da mu je Sanader tražio 100 tisuća eura za kampanju koje mu nije htio dati, nakon čega se Grgićevo ime u kontekstu Ive Sanadera nije više spominjalo.
U medijima se svojedobno pisalo i o navodnim poreznim utajama koje su se pripisivale Euroherc osiguranju. Hanfa je protiv njega bila podigla stotinjak prekršajnih prijava zbog nepravilnosti u poslovanju njegovih tvrtki. Međutim, sve je na koncu odbačeno.
UDBA kao zaleđe uspjeha
Ime Mirka Grgića, oca hrvatskog kralja osiguranja” u povjesnim se izvorima spominje na više mjesta među oficirima OZNA-e i UDBA-e koji su bili članovi Opčinskog komiteta SK BiH u Ljubuškom od 1945. do početka sedamdesetih godina.
Uz Mirka Grgića, na tim se popisima nalaze i imena: Mustafe Fazlagića, Ćazima Dizdarevića, Ante Barbira-Kralja, Riste Ružića, Kreše Šimića, Damjana Boškovića, Cvitana Zorića, Milana Tuke, Pere Primorca, Drage Markića, Đeme Nove, Krste Polića, Salke Konjhodžića, Hase Fazlinovića, Ivan Mihaljevića, Vice Šalinovića, Srećka Primorca i Ante Stupala.
Ime Mirka Grgića izravno se spominje i u dokumentaciji UDBA-e o samim počecima praćenja Brune Bušića, koga je jugoslavenska tajna policija, sudeći prema dostupnoj dokumentaciji, sustavno počela pratiti u proljeće 1956., kada je bio u drugom razredu gimnazije u Imotskom.
Povod su za to bili su odgovori koje je mladi Bušić tih dana dao na deset anketnih pitanja dobivenih u školi kao anonimni zadatak, koje je osmislila i gimnaziji nametnula Udba, a koja su se odnosila na životne uvjete učenika, na školski program, ali i na dva za tu prigodu vrlo lukavo i perfidno osmišljena i uvrštena pitanja o vjeronauku i vjeri u Boga.
Bušić je u svojim odgovorima tada upozorio da jednakost, ravnopravnost i sloboda vjere u tadašnjoj Jugoslaviji ne postoje “nigdje nego na papiru”. U odgovorima je Bušić kritizirao Titov i Jovankin luksuz, te je istaknuo da zbog toga ” radnik, seljak i službenik žive u oskudici”.
Bruno Bušić, Franjo Mikulić i Zlatko Božidar Markus
Uprava imotske gimnazije o svemu je tomu izvijestila Udbu u Imotskom i predala joj original Bušićevih odgovora i odgovore drugih gimnazijalaca. Na takav zaključak upućuje činjenica da je Ivan Šodan, tadašnji šef Ispostave unutrašnjih poslova u Imotskom, 1. lipnja 1956. dopisom obavijestio “Državnu bezbjednost Odjela unutrašnjih poslova kotara Makarska” o “slobodnim odgovorima jednog đaka iz imotske gimnazije koje je dao pismenim putem na postavljena pitanja”. U dopisu je naveo i to kako je provjeravanjem otkriveno da je autor tih odgovora “BUŠIĆ BRUNO, sin Josipa, iz Vinjana Donjih, učenik VII. razreda gimnazije (danas drugi).
Koliko je poznato, zbog ovih navoda gimnazijalac Bruno Bušić nije imao nekih ozbiljnijih problema. Međutim, već sljedeće godine, koliko se vidi iz dostupne Udbine tadašnje dokumentacije, Bušić i većina njegovih tadašnjih kolega postala je predmetom Udbina sustavnog praćenja.
“Ustaška organizacija TIHO” i veza sa obitelji Leko
Izravan povod UDBA-nom interesu za Brunu Bušića bila je naime spoznaja Udbe u Imotskom u ožujku 1957. “da neki imotski gimnazijalci u suradnji s nekim gimnazijalcima u tadašnjoj Lištici (na Širokom Brijegu) u Hercegovini, rade na osnivanju Tajne organizacije hrvatske inteligencije, kraće “TIHO”.
Međutim, iz “Elaborata organizacije TIHO”, priređenog u jesen 1957. u Udbi u Mostaru, jasno je da je Udba iz Splita u veljači 1957. upozorila “depešom” Udbu u Mostaru “o postojanju organizacije TIHO u gimnaziji na Lištici”, čiji je direktor u to vrijeme bio Petar Leko, stric današnjeg predsjednika Sabora Josipa Leke.
Otac današnjeg hrvatskog “kralja osiguranja” Mirko Grgić, u to vrijeme djelatnik UDBA-e u Ljubuškom, priznao je u svome iskazu datiranom 15. rujna 1995. da je jugoslavenska Udba uz pomoć Frane Peškure “osnovala ustaško-terorističku organizaciju u Širokom Brijegu i ustašku organizaciju u Imotskom” te da je cijela ta priča jedna velika konstrukcija, ne navodeći pri tome kakva je u plasiranju tih konstrukcija bila uloga tadašnjeg direktora “Gimnazije u Lištici” Petra Leke kao i njega osobno.
U spomenutom iskazu Mirko Grgić je naveo da su ih posjetili “drugovi iz SUP-a Mostar – drug Lovro Kovačević, Ivan Granić i šef otsjeka Državne bezbjednosti” radi analiziranja držanja pojedinih đaka rodom s njihova područja, a koji pohađaju gimnaziju u Imotskom.
Ti su “drugovi iz SUP-a Mostar” tada su, kako je naveo, istakli da na njihovu području postoji “jedna ustaška organizacija”, da je njezin član Kruno Galić iz Gorice, učenik VII. razreda gimnazije u Imotskom, a “uz njega ima još oko 20 omladinaca”.
U tom su dopisu kao sumnjivi u Imotskom navedeni učenici VIlI. razreda gimnazije Ante Rebić Nikolin, Marijan Rebić Rajkan, student Marijan Rudež, prošlogodišnji đak imotske gimnazije, student Vice Vukojević i učenici Kruno Galić i Bruno Bušić.
Iz spomenutih spisa vidljivo je da se u proljeće 1957. u imotskoj gimnaziji zbližila jedna skupina đaka nezadovoljna političkim položajem hrvatskoga naroda u jugoslavenskoj državnoj zajednici: Andrija Biočić i Mate Babić iz Runovića, Bruno Bušić iz Vinjana Donjih, Ivan Gabelica iz Podbablja te Kruno Galić i Florijan Galić iz Gorice u Hercegovini.
O Bušiću se u spomenutoj dokumentaciji kaže: “Ovaj posljednji je prilikom sastava jedne slobodne zadaće 1956. g. napadao društveno uređenje u našoj zemlji, kako nema demokracije, ravnopravnosti ni slobode vjeroispovijesti.”
Za sve njih navodi se: “Iz izloženog vidljivo je da grupica ipak pre(d)stavlja ozbiljniji problem i oko nje se je potrebno jače angažovat. Mi smo već uspostavili kontrolu pošte, a isto tako pratit ćemo s kojim sve licima se druži Galić i Rebić “.
Sumirajući pokazatelje o poslovnom uspjehu glavnog Josipovićevog donatora “kralja osiguranja” Dubravka Grgića kao i spoznajama o ulozi njegovog oca Mirka u nekadašnjem jugoslavenskom sustavu, nedvojbeno se nameće zaključak o razlozima naglog poslovnog procvata Dubravka Grgića u pojedinim fazama a osobito početkom 2000. u vrijeme vladavine Ivice Račana, Stjepana Mesića, kao i razlozi tadašnje izdašne potpore Ivi Josipoviću.
Poznavatelji tog razdoblja glavne razloge vide u ulozi tadašnjeg Mesićevog savjetnika Josipa Perkovića. I današnje izdašno pomaganje Josipovićeve kampanje analitičari vide u nastavku te iste priče na Pantovčaku – odnosno u ulozi sadašnjeg predsjednikovog savjetnika Aleksandra Saše Perkovića, koji je na tom mjestu naslijedio svog oca.
Vladimir Ljubanić/hrsvijet
Propašću Jugoslavije, Dubravko Grgić 1992. odlučuje proširiti taj posao. Te godine, usred ratnog vihora, zajedno sa skupinom dioničara, kreće u osnivanje Eurohertz osiguranja da bi ubrzo istu tvrtku osnovali i u Hrvatskoj.
Grgićeva tvrtka je u tim okolnostima brzo rasla te su 1996. kupili Jadransko osiguranje. Zanimljivo je da je travnju 1999. na Grgića pokušan atentat u Ljubuškom. Napadač ga je dvaput ranio vatrenim oružjem, u desnu ruku i prsni koš. Nakon toga se preselio s obitelji u Zagreb.
Poslovni procvat u vrijeme Račana, Mesića i Sanadera
Nakon dolaska na vlast Stjepana Mesića i Ivice Račana, 2000. godine, i poznatih pritisaka na “Tuđmanovog tajkuna” Miroslava Kutlu, Grgić kupuje i Kutlino Mediteran osiguranje. Slično se događa nakon sukoba tadašnje vlasti s Hrvojem Petračem 2004. godine, kada je Grgić od Petrača kupio Atlas osiguranje. Tako je 2005. Grgić postao predsjednik koncerna Agram koji je tada imao prihod od 2,7 milijardi kuna.
Grgić je tako postao čelni dioničar koncerna koja okuplja oko dvadesetak društava u kojima je uposleno više od 2850 zaposlenika a procjenjuje se da je vlasnik nekretnina u vrijednosti od oko 12 milijuna eura. Ukupno bogatstvo Dubravka Grgića procjenjuje se na oko 200 milijuna eura.
Grgićevo vlasništvo nad Eurohercom već više od desetljeća i pol predmet je sudskih sporenja pred sudovima. Skupina nekadašnjih dioničara tvrdi kako ih je Grgić s partnerima izigrao i bespravno im oduzeto dionice ili smanjio njihov udjel u toj tvrtki. Josipovićev glavni donator na takve optužbe samo odmahuje rukom tvrdeći kako su neki od njih zapravo uzimali kredite za dionice koje poslije nisu otplaćivali. Cijeli spor se odavno vodi pred sudovima koji zasada svojim odlukama zadržavaju postojeće stanje.
Grgićevo ime spominjalo i po iznimno dobroj suradnji s nekadašnim premijerom Ivom Sanaderom. Međutim, Grgić je sudskom postupku Sanaderu posvjedočio da mu je Sanader tražio 100 tisuća eura za kampanju koje mu nije htio dati, nakon čega se Grgićevo ime u kontekstu Ive Sanadera nije više spominjalo.
U medijima se svojedobno pisalo i o navodnim poreznim utajama koje su se pripisivale Euroherc osiguranju. Hanfa je protiv njega bila podigla stotinjak prekršajnih prijava zbog nepravilnosti u poslovanju njegovih tvrtki. Međutim, sve je na koncu odbačeno.
UDBA kao zaleđe uspjeha
Ime Mirka Grgića, oca hrvatskog kralja osiguranja” u povjesnim se izvorima spominje na više mjesta među oficirima OZNA-e i UDBA-e koji su bili članovi Opčinskog komiteta SK BiH u Ljubuškom od 1945. do početka sedamdesetih godina.
Uz Mirka Grgića, na tim se popisima nalaze i imena: Mustafe Fazlagića, Ćazima Dizdarevića, Ante Barbira-Kralja, Riste Ružića, Kreše Šimića, Damjana Boškovića, Cvitana Zorića, Milana Tuke, Pere Primorca, Drage Markića, Đeme Nove, Krste Polića, Salke Konjhodžića, Hase Fazlinovića, Ivan Mihaljevića, Vice Šalinovića, Srećka Primorca i Ante Stupala.
Ime Mirka Grgića izravno se spominje i u dokumentaciji UDBA-e o samim počecima praćenja Brune Bušića, koga je jugoslavenska tajna policija, sudeći prema dostupnoj dokumentaciji, sustavno počela pratiti u proljeće 1956., kada je bio u drugom razredu gimnazije u Imotskom.
Povod su za to bili su odgovori koje je mladi Bušić tih dana dao na deset anketnih pitanja dobivenih u školi kao anonimni zadatak, koje je osmislila i gimnaziji nametnula Udba, a koja su se odnosila na životne uvjete učenika, na školski program, ali i na dva za tu prigodu vrlo lukavo i perfidno osmišljena i uvrštena pitanja o vjeronauku i vjeri u Boga.
Bušić je u svojim odgovorima tada upozorio da jednakost, ravnopravnost i sloboda vjere u tadašnjoj Jugoslaviji ne postoje “nigdje nego na papiru”. U odgovorima je Bušić kritizirao Titov i Jovankin luksuz, te je istaknuo da zbog toga ” radnik, seljak i službenik žive u oskudici”.
Bruno Bušić, Franjo Mikulić i Zlatko Božidar Markus
Uprava imotske gimnazije o svemu je tomu izvijestila Udbu u Imotskom i predala joj original Bušićevih odgovora i odgovore drugih gimnazijalaca. Na takav zaključak upućuje činjenica da je Ivan Šodan, tadašnji šef Ispostave unutrašnjih poslova u Imotskom, 1. lipnja 1956. dopisom obavijestio “Državnu bezbjednost Odjela unutrašnjih poslova kotara Makarska” o “slobodnim odgovorima jednog đaka iz imotske gimnazije koje je dao pismenim putem na postavljena pitanja”. U dopisu je naveo i to kako je provjeravanjem otkriveno da je autor tih odgovora “BUŠIĆ BRUNO, sin Josipa, iz Vinjana Donjih, učenik VII. razreda gimnazije (danas drugi).
Koliko je poznato, zbog ovih navoda gimnazijalac Bruno Bušić nije imao nekih ozbiljnijih problema. Međutim, već sljedeće godine, koliko se vidi iz dostupne Udbine tadašnje dokumentacije, Bušić i većina njegovih tadašnjih kolega postala je predmetom Udbina sustavnog praćenja.
“Ustaška organizacija TIHO” i veza sa obitelji Leko
Izravan povod UDBA-nom interesu za Brunu Bušića bila je naime spoznaja Udbe u Imotskom u ožujku 1957. “da neki imotski gimnazijalci u suradnji s nekim gimnazijalcima u tadašnjoj Lištici (na Širokom Brijegu) u Hercegovini, rade na osnivanju Tajne organizacije hrvatske inteligencije, kraće “TIHO”.
Međutim, iz “Elaborata organizacije TIHO”, priređenog u jesen 1957. u Udbi u Mostaru, jasno je da je Udba iz Splita u veljači 1957. upozorila “depešom” Udbu u Mostaru “o postojanju organizacije TIHO u gimnaziji na Lištici”, čiji je direktor u to vrijeme bio Petar Leko, stric današnjeg predsjednika Sabora Josipa Leke.
Otac današnjeg hrvatskog “kralja osiguranja” Mirko Grgić, u to vrijeme djelatnik UDBA-e u Ljubuškom, priznao je u svome iskazu datiranom 15. rujna 1995. da je jugoslavenska Udba uz pomoć Frane Peškure “osnovala ustaško-terorističku organizaciju u Širokom Brijegu i ustašku organizaciju u Imotskom” te da je cijela ta priča jedna velika konstrukcija, ne navodeći pri tome kakva je u plasiranju tih konstrukcija bila uloga tadašnjeg direktora “Gimnazije u Lištici” Petra Leke kao i njega osobno.
U spomenutom iskazu Mirko Grgić je naveo da su ih posjetili “drugovi iz SUP-a Mostar – drug Lovro Kovačević, Ivan Granić i šef otsjeka Državne bezbjednosti” radi analiziranja držanja pojedinih đaka rodom s njihova područja, a koji pohađaju gimnaziju u Imotskom.
Ti su “drugovi iz SUP-a Mostar” tada su, kako je naveo, istakli da na njihovu području postoji “jedna ustaška organizacija”, da je njezin član Kruno Galić iz Gorice, učenik VII. razreda gimnazije u Imotskom, a “uz njega ima još oko 20 omladinaca”.
U tom su dopisu kao sumnjivi u Imotskom navedeni učenici VIlI. razreda gimnazije Ante Rebić Nikolin, Marijan Rebić Rajkan, student Marijan Rudež, prošlogodišnji đak imotske gimnazije, student Vice Vukojević i učenici Kruno Galić i Bruno Bušić.
Iz spomenutih spisa vidljivo je da se u proljeće 1957. u imotskoj gimnaziji zbližila jedna skupina đaka nezadovoljna političkim položajem hrvatskoga naroda u jugoslavenskoj državnoj zajednici: Andrija Biočić i Mate Babić iz Runovića, Bruno Bušić iz Vinjana Donjih, Ivan Gabelica iz Podbablja te Kruno Galić i Florijan Galić iz Gorice u Hercegovini.
O Bušiću se u spomenutoj dokumentaciji kaže: “Ovaj posljednji je prilikom sastava jedne slobodne zadaće 1956. g. napadao društveno uređenje u našoj zemlji, kako nema demokracije, ravnopravnosti ni slobode vjeroispovijesti.”
Za sve njih navodi se: “Iz izloženog vidljivo je da grupica ipak pre(d)stavlja ozbiljniji problem i oko nje se je potrebno jače angažovat. Mi smo već uspostavili kontrolu pošte, a isto tako pratit ćemo s kojim sve licima se druži Galić i Rebić “.
Sumirajući pokazatelje o poslovnom uspjehu glavnog Josipovićevog donatora “kralja osiguranja” Dubravka Grgića kao i spoznajama o ulozi njegovog oca Mirka u nekadašnjem jugoslavenskom sustavu, nedvojbeno se nameće zaključak o razlozima naglog poslovnog procvata Dubravka Grgića u pojedinim fazama a osobito početkom 2000. u vrijeme vladavine Ivice Račana, Stjepana Mesića, kao i razlozi tadašnje izdašne potpore Ivi Josipoviću.
Poznavatelji tog razdoblja glavne razloge vide u ulozi tadašnjeg Mesićevog savjetnika Josipa Perkovića. I današnje izdašno pomaganje Josipovićeve kampanje analitičari vide u nastavku te iste priče na Pantovčaku – odnosno u ulozi sadašnjeg predsjednikovog savjetnika Aleksandra Saše Perkovića, koji je na tom mjestu naslijedio svog oca.
Vladimir Ljubanić/hrsvijet
