Nakon Tuđmanove smrti hrvatski su politički patuljci počeli pljuvati po mrtvom Predsjedniku

U četvrtak, 25. travnja, hrvatskoj je javnosti u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu predstavljena knjiga Mate Granića „Diplomatska oluja“. Riječ je o uspomenama na stvaranje Republike Hrvatske. Nakladnik „Večernji list“navješćivao je događaj objavljujući intrigantne dijelove knjige u svomu istoimenom dnevnom listu. Pa što? Ništa. Predstavljanje su svojom nazočnošću uveličali predsjednica Republike Kolinda Grabar-Kitarović, predsjednik Sabora Gordan Jandroković, predsjednik Vlade Andrej Plenković i povelik broj drugih državnih dužnosnika. Nisam bio tamo, ali pročitao sam spomenute dijelove i nakladnikovu pohvalu knjizi. Odlomci učvršćuju moje dosadašnje mišljenje o toj vrsti književnosti: Što je pisac sitniji, to je njegov lik u knjizi krupniji. A nakladnikova pohvala podsjeća me na pohvalu Miljenka Jergovića knjizi Ive Goldsteina „Jasenovac“. – Ma, je li?! – čude se bolje obaviješteni ljudi. – Kako možeš uspoređivati Ivu Goldsteina s Matom Granićem? Goldstein piše, a Granić stvara povijest! Ti zaboravljaš da je Granić u Jugoslaviji bio pouzdanik Milke Planinc. U Hrvatskoj je bio Tuđmanov lord Halifax, a danas, u Europskoj uniji, Granić je posebni savjetnik na Pantovčaku! – Dobro, dobro. A tko vam je taj lord…? – Halifax? Simbol „appeasementa“. – A što je „appeasement“? – Britanska politika popuštanja Italiji i Njemačkoj u doba Drugoga svjetskog rata. – Tako, dakle, Granić je bio Tuđmanov lord Halifax?! – Da, upravo tako. Tko to zna, toga nasmijava ratoborni naslov „Diplomatska oluja“. Ali naslov nije loš. On kod neupućena svijeta iskupljuje nekadašnje Granićevo neuspješno protivljenje vojno-redarstvenoj operaciji „Oluji“. – Prvi put čujem… – Onda pročitaj srpsko-talijansko špijunsko izvješće Paola Raffonea i WikiLeaksove depeše američkoga veleposlanika Petera Galbraitha o Planu Z-4 pa s tim štivom usporedi Granićeva povijesna „otkrića“, napose ono kako mu se Tuđman jadao da je razmišljao o ostavci jer desničari ništa ne razumiju, izgubili su Drugi svjetski rat, a izgubili bi i ovaj Domovinski. Pisac nam, ako sam dobro razumio, „otkriva“ da je Tuđman s njim i njemu sličnima, a ne s Gojkom Šuškom i njemu sličnima pobijedio u Domovinskom ratu?! Nevjerojatno! Granić očito misli da tim krivotvorinama sebi i svojima kupuje bolju prošlost i gradi bolju budućnost. Ne kopa mi se po povijesnoj građi na koju me znalci upućuju. A meni i ne trebaju ta „okultna“ znanja. Mogu se s manje strasti i više pouzdanja osloniti na svoje opažaje i zaključke. U Tuđmanovu hrvanju s tzv. međunarodnom zajednicom Granić je doista najčešće bio na strani tzv. međunarodne zajednice. Ništa neobično. Biti na strani jačega razumljiva je težnja, pa čak i bitno obilježje prirodnoga čovjeka. Čovjek je, moglo bi se sa stanovitom količinom poruge reći, po naravi oportunist. Odatle se rađaju kako poniznost prema jačemu tako i okrutnost prema slabijemu. Svojedobno sam na toj podlozi gledao zajednički televizijski nastup njemačkoga ministra vanjskih poslova Klausa Kinkela i hrvatskoga ministra vanjskih poslova Mate Granića. Kinkel tapša Granića po ramenu i veli: „Mein Freund Mate“ (moj prijatelj Mate), na što Granić razvlači blažen osmijeh od uha do uha, dok Kinkel, u istom dahu, na Tuđmana riga bijes tzv. međunarodne zajednice zbog obrambenih aktivnosti HVO-a oko Mostara. Dobro, reći će tkogod, bilo pa prošlo. Bilo jest, ali – na žalost – nije prošlo. Dapače, danas je gore. Prirodni je oportunizam rodio patuljast duh. A on je za malobrojnu naciju osobito pogibeljan, napose kada se iz vanjske politike prenese u unutarnju. To se dogodilo u Hrvatskoj. Nakon Tuđmanove smrti hrvatski su politički patuljci počeli pljuvati po mrtvom Predsjedniku. I Stjepan Mesić, i Ivica Račan, i Mate Granić, i Ivo Sanader i mnogi drugi – svi su ti ljudi na svoj način zahtijevali „detuđmanizaciju“. Zašto? Patuljcima je trebao patuljast Tuđman. Neki su, poput Tomislava Karamarka, svoga Tuđmana bili našli u Stjepanu Mesiću, a drugi, poput Andreja Plenkovića, svoga Tuđmana u Mati Graniću. Naoko je pobijedio Mesić, no nije propao ni Granić. Upravo suprotno. Granić je tada s Vesnom Škare Ožbolt osnovao svoju političku stranku pod nazivom Demokratski centar (DC). Kada su ga novinari pitali zašto u nazivu nema pridjevka „hrvatski“, Granić je odgovorio: Mi smo čisti centar. Tako se patuljasti Tuđman već tada oprostio s političkim vrjednotama. Stranka mu je usahnula, ali njezin je duh, duh vrijednosne praznine, u nepuna dva desetljeća obuzeo cijelu naciju. Stoga je posve razumljivo da se Hrvatska pod upravom gojenaca Mate Granića i tzv. međunarodne zajednice tako žestoko prazni od potencijalno najveće političke vrjednote – svojih ljudi. Benjamin Tolić/Hrsvijet.net