Napadi na Tuđmana, branitelje i Maticu hrvatsku znak su države bez autoriteta

Nikad nije bilo takve protuhvatske razularenosti kao u Plenkovićevu mandatu

Srušen spomenik braniteljima u Dubrovniku, nagrđen spomenik dr. Franji Tuđmanu u Zagrebu, sisačka SDP-ova gradonačelnica izbacuje Maticu hrvatsku iz gradskih prostorija... Znači li taj napad na stupove hrvatske državotvornosti – na Domovinski rat u kojem je država obranjena, na Tuđmana koji ju je stvorio i na vodeću instituciju Hrvatskog proljeća koje ju je najavilo – srozavanje autoriteta države? Jesu li prevlast ljevičarenja u medijima i sve očitije skretanje vlasti ulijevo ohrabrili “zaljubljenike” u hrvatsku državu i nakon malo manje od tri desetljeća njezina postojanja iz njih posve uklonili strah od posljedica svoje drskosti? Nešto slično ovim napadima, osim u ratu, nije se dogodilo niti se moglo dogoditi ni na kraju osamdesetih godina prošlog stoljeća u osvit samostalne hrvatske države, ni u idućih deset godina Tuđmanove vlasti, a više nego danas država je bila nedodirljivija i u vrijeme Račana, i Sanadera, i Milanovića. Nikad nije bilo takve protuhvatske razularenosti kao u Plenkovićevu mandatu. Uzroci su vidljivi. Sadašnja hrvatska vlast nema identiteta, sama ne zna tko je i što je. Most mi nikad nije bio drag, ali je njegovo domoljublje neporecivo, te se, kad god je prilika, zauzima za obranu hrvatskih nacionalnih interesa i protivi onima koji ih ugrožavaju. Kad ga je Plenković najurio iz koalicije, vlast je ostala bez značajne patriotske stranke, a pogotovo je ulijevo skrenula nakon što je u koaliciju ušla Hrvatska narodna stranka. Od svih značajnijih stranaka, HNS je na najprljaviji način napadao predsjednika Tuđmana, optuživao ga za agresiju na BiH, pronosio tezu o jednakoj krivnji za rat, a u toj stranci nastala je i sintagma “deset izgubljenih godina” koja se odnosila na deset godina u kojima je stvarana, stasala i obranjena država. Tvorci te sintagme mogli su je malo produžiti pa bi glasila “deset izgubljenih godina za Jugoslaviju”. Netko će reći da su barjaktari takvog neprijateljstva prema Tuđmanu i Tuđmanovoj Hrvatskoj bili Vesna Pusić i još neki koji danas nisu u HNS-u, ali odreda svi sadašnji dužnosnici iz te stranke bili su njezini bliski suradnici i istomišljenici. Tako je Plenković izbrisao razlike između Tuđmanove Hrvatske i protutuđmanovskog ljevičarenja i “jugovanja”, što je zacijelo mogao učiniti bez prepreka u sebi jer je u mladosti koja ga je formirala bio izraziti marksist, poklonik Kardelja, Marxa i kritičar buržoaskih nazora. Cio niz odluka vlasti značio je odmak od konzervativizma i demokršćanstva kojim se od početka resio HDZ. Da se, na primjer, o Istanbulskoj konvenciji i o Marakeškom sporazumu, koji su čeda Europske unije, odlučivalo na referendumu, dobili bi otprilike isti broj glasova cijelog biračkog tijela s koliko je na referendumu odlučeno o ulasku u EU, a to je manje od trećine, oko 29 posto. Iz Srbije, i to iz samog vrha njezine vlasti, tako reći danomice se napada Hrvatska, Oluja, hrvatska genocidnost, “ustaštvo”, tobožnje radovanje posrtajima te zemlje i njezina vodstva, a iz Hrvatske, također iz samog vrha njezine vlasti, na to se danomice uzvraća tako da se daje potpora Beogradu za ulazak u Europsku uniju. Nekoliko mjeseci nakon što je Ivo Sanader kao premijer, na nagovor i veselje Bruxellesa, paradirao Beogradom, molio je medije da pišu o tome kako su se srpski dužnosnici razletjeli europskim metropolama kako bi spriječili početak pregovora EU i Hrvatske. Slično bi nam Srbija zahvalila i kad bi postala članica EU, nastojala bi nam sa svojim “europejstvom” što više zagorčati život, premda se toga ne treba bojati jer smo im u Domovinskom ratu pokazali tko smo. Sve te nerazumnosti vlasti koje ugrožavaju hrvatske nacionalne interese i pokazuju kako Plenković puno više vodi brigu o svojoj servilnosti Europskoj uniji nego o Hrvatskoj srušili su zidove i obzire kojima se štiti država i državu izložili njezinim pobjesnjelim protivnicima. Što je jadni HDZ dočekao! Njegov predsjednik više se uglavnom ne suprotstavlja lijevoj opoziciji, kojoj je sve sličniji, a okomio se na Most, Brunu Esih i Zlatka Hasanbegovića, od kojih se, kad je riječ o hrvatskim interesima, sve više razlikuje. Na žalost, ni desno ni lijevo ne vidi se opasnost za ovu vlast. Birači će i dalje birati HDZ, jer nemaju koga drugoga, što je Plenković znao otkad je ušao u tu stranku i odlučio da joj postane predsjednikom, zacijelo ne bez radovanja Londona i Buxellesa. HDZ je dovoljno privlačan i kad mu promijeniš ruho, no kad-tad će se vidjeti da je s novim ruhom ta stranka gola. Milan Ivkošić / Večernji list