NAPETOST RASTE, ORUŽJE JE SPREMNO: Svijet je na prekretnici. Analitičar šalje upozorenje!

Napetost između Amerike i Kine oko Tajvana raste. Bar se tako čini. Joe Biden je nedavno izazvao veliku pomutnju potvrdnim odgovorom na pitanje novinara hoće li SAD braniti Tajvan. Glasnogovornica Bijele Kuće Jen Psaki je kasnije smirila situaciju – nema promjene u američkoj politici „strateške nedorečenosti“ (Kina smatra da postoji isključivo jedna Kina a SAD uvažava kineski stav bez izričitog slaganja s njim). Drugim riječima, formulacija Nixona i Kissingera još uvijek stoji a SAD ne kani mijenjati temeljni princip njegovog odnos sa Kinom nakon Drugog svjetskog rata.

Sa Kinom su stvari jasne. Politika uspostave državne cjelovitosti kroz ujedinjenje sa Tajvanom nije stvorena jučer. Kina se drži mišljenja da je uspostavom kontrole na čitavom Kinom 1949. Tajvan automatski prešao pod jurisdikciju Narodne Republike Kine. Tako razmišljaju i stanovnici Kine. Da je moguće, ujedinjenje sa Tajvanom bi podržalo 2000% stanovništva. Ujedinjenje sa Tajvanom je bila i ostaje vodeća nacionalna ideja Kine.

Što se tiče Amerike, njezini se strateški ciljevi mijenjaju ali okvirna konstrukcija ostaje ista. Tijekom prvih desetljeća Hladnoga rata, otok se smatrao alatom i strateškom lokacijom za suzbijanje širenja komunizma. Washington se nadao da će vlada u progonstvu jednog dana vratiti kontrolu nad kopnom. Današnji Washington smatra otok alatom za suzbijanje tehnološkog, vojnog i ekonomskog razvoja Kine. Tajvan je bolna točka koja je strateški vrlo blizu kineskom kopnu. U kontekstu američkog slogana „demokracija protiv autoritarizma“ on je opravdanje za jačanje američke vojnu prisutnost u Aziji i Pacifiku.

U čemu je problem?

Ne bismo trebali obraćati pažnju na medijski senzacionalizam. Varijanta vojnog rješenja Tajvanskog pitanja nije kreacija aktualne administracije Xi Jinpinga. Niti je njegova vlada najagresivnija po tom pitanju. U stvari, pojam „ujedinjenja“ sa Tajvanom koji Kina danas koristi je rezultat revidiranja politike prema Tajvanu u smjeru dijaloga, koji je uveo Deng Xiaoping. Mao Cetung je govorio „oslobođenje“ Tajvana, što je podrazumijevalo isključivo silu. Tri tajvanske krize sa pucnjavom i ograničenom intervencijom Amerikanaca dogodile su se tijekom vladavine Mao Cetunga i Jiang Zemina – pri čemu je posljednji htio izbjeći demonstraciju sile ali je pokleknuo pred pritiskom vojnog krila.

Kako god, ako je Washington pojasnio da nema revizije principa strateške nedorečenosti, u čemu je problem? I zašto je Kina silovito pojačala upade u zračni prostor Tajvana?
Iz kineske perspektive, problem nije u američkoj podršci, pa čak ni prodaji oružja. Problem je u reakciji Tajvanske politike na tu podršku. 

Amerika i njeni saveznici poput Japana su kroz 20. i 21. st. slobodno surađivali i trgovali sa Tajvanom kroz mrežu ureda za kulturu i suradnju, tzv. de-facto veleposlanstava Tajvana. Tajvan i danas ima vrlo solidnu kvazi-diplomatsku mrežu sa 143 predstavništva u 117 zemalja.
Nakon normalizacije odnosa između Kine i Amerike 1979., pravilo igre je bilo jednostavno: suradnja sa Tajvanom nije zabranjena ali je zabranjeno poticanje i promoviranje njegove neovisnosti.

No sada vidimo eroziju tih principa. Pri kraju svog mandata Donald Trump je potpisao Zakon o kontaktima sa Tajvanom kojim je ukinut moratorij na kontakte na visokoj razini između Amerike i Tajvana. Iz perspektive Pekinga, širenje liberalizacija zakonodavnog okvira prema Tajvanu je daleko gora od neformalnih veza.
Aktualna vlada tajvanske Demokratske progresivne stranke koja je pobijedila na izborima 2016. i 2020. je otvoreno anti-kineska. Stranački sentimenti su na strani realnog, de jure suvereniteta. Iako predsjednica Tsai Ing Wen oprezno izbjegava govoriti o službenoj neovisnosti, ipak naglašava kako je otok samostalan i živi svoj život.
Politika Trumpa je probudila u DPP-u osjećaj nade. Joe Biden je u velikoj mjeri nastavio i proširio Trumpovu politiku. Njegove poruke su potaknule val globalne diskusije o Tajvanu i interes prema njemu. Taipei je čuo te poruke i oprezno krenuo u vlastitu globalnu diplomatsku ofenzivu.

Potencijalna opasnost

Upravo je taj splet okolnosti iznudio Peking da pokaže Tajvanu potencijalnu opasnost razgovora i diskusije o službenoj neovisnosti nepoželjne i mogu imati posljedice. Svi avioni u zračnome prostoru Tajvana su u prvom redu poruka snagama koje priželjkuju njegovu neovisnost.
Problem je i u percepciji rokova hipotetskog ujedinjenja. Mao, Deng i ostali kineski lideri su preferirali govoriti o Tajvanu kao o pitanju budućih naraštaja. Sada se pak stvara osjećaj žurnosti i neizbježnosti – zapadna javnost i analitičari smatraju da Xi Jinping kani pod svaku cijenu zadobiti Tajvan dok je živ. Govore kineskog predsjednika o velikoj obnovi kineske nacije do 2049. gotovo svi interpretiraju kao neki rok unutar kojeg Kina kani riješiti tajvansko pitanje.
Stvari se mijenjaju, vjerojatno ne nabolje. Podizanje uloga bez dijaloga i pregovora definira „novu normalu“. Borbena retorika normalizira pred-eskalacijsko i eskalacijsko stanje te stvara osjećaj neizbježnosti konflikta. Ipak, ne treba previše pažnje posvećivati promišljanju mogućeg rata. Za to postoje određeni razlozi. Prvo, Tajvan nema veze sa sigurnošću američkog tla ili njegovim nacionalnim interesima. Amerika nema nikakvu Tajvansku (ili Kinesku strategiju) u smislu ciljeva i konkretnih obrazloženja zašto bi trebalo stupati u rat sa Kinom zbog Tajvana. Gruzija i Ukrajina to već znaju. A vjerojatno dobro razumije i američki Senat. Drugo, na Tajvanu žive ljudi. To se nekako uvijek zaboravi. Treće, Tajvan je dom TSMC-a, kompanije koja proizvodi 90% naprednih čipova u svijetu i drugih velikih kompanija. Kolaps proizvodnje na Tajvanu bi bio veliki udarac za sve. Četvrto, za tri godine su izbori na Tajvanu. Postoji šansa da će na njima pobijediti Guomindang – Peking sigurno ulaže puno sredstava i utjecaja da se to dogodi. Drugim riječima, trenutni politički smjer Tajvana nije definitivan. Peto, svi kineski razvojni ciljevi su ostvarivi i bez širenja vojne moći te preuzimanja Tajvana.