NAŠI IH DOČEKALI ‘TANDŽARAMA!’ OPĆI NAPAD NA DUBROVNIK: JNA ih planirala ‘satrati’ za tri dana. Imamo dokument
Točno u 6 sati prvog dana listopada 1991. godine više od 13 tisuća pripadnika jugoslavenske vojske, uz pomoć srpskih i crnogorskih rezervista, napali su s kopna, mora i iz zraka područje Dubrovnika i jug Hrvatske. Među neprijateljskim snagama bili su pripadnici užičkog, podgoričkog i mostarskog korpusa te 9. Vojno pomorskog sektora Boka, uz značajnu potporu zrakoplovstva, više od 120 teških topničkih oružja, oko 100 tenkova te 50 oklopnih transportera.
“Krenuo sam na posao, a onda je započelo raketiranje Srđa”
“Iako smo svi znali da je rat neizbježan, nismo mogli znati da će se to dogoditi baš toga dana. Ja sam krenuo na posao kao i uvijek, a onda je započelo raketiranje Srđa…”, opisuje nam Braco Elezović, dubrovački dragovoljac Domovinskog rata, jedan od otprilike 750 hrvatskih branitelja koji su se suprotstavili jugoslavenskoj “mega sili” – JNA ojačanoj paravojnim srpskim formacijama.
Iako je sve išlo u prilog činjenici da će JNA “satrati” i u konačnici okupirati Dubrovnik, to se nije dogodilo.
“Oni su mislili da će nas ‘odraditi’ u roku od dva do tri dana. Mi nismo tako mislili”, kaže Elezović prilažući dokument sa oznakom “vojne tajne” naslovljen na Blagoja Adžića u kojem se navodi kako će operacija u Dubrovniku biti okončana za “dva-tri dana”.
Iako je sasvim jasno da je JNA, obzirom na dominaciju u broju ljudstva i naoružanju, ovakve odluke i zaključke donosila s lakoćom, nije računala na žestok otpor malobrojnih Dubrovčana koji su do tada bili obični civili, “mali” ljudi s uobičajenim poslovima, obiteljima i slično. Upravo ova skupina ljudi zgrabila je prvo oružje koje im je bilo nadohvat ruke i odlučila neprijatelju izjaloviti planove.
Umjesto na posao, otišao na bojišnicu
“Jasno, toga jutra sam odustao od odlaska na posao i odmah se uputio u ured za obranu”, nastavio je svoje sjećanje na prvi napad na Dubrovnik sudionik obrane toga grada, Braco Elezović.
“Odmah sam se stavio na raspolaganje. Rekao sam im ‘dajte mi nešto, bilo što’, misleći na oružje. Međutim, otpravili su me kući ali su me onda ipak naknadno pozvali i rekli da se hitno javim. Onoga trenutka kada sam zadužio ‘tandžaru’, za mene je započeo rat”.
“Nas nekolicina smo poslali u Konavle… Tamo nas je dočekao izrešetan kombi. Tako slabo naoružani našli smo se u vrlo nezgodnoj poziciji jer smo očekivali da će nas dočekati mještani. Ali nikoga nije bilo osim mirisa rata i smrti. Strah sam osjećao sve dok iznad nije proletjela granata i zabila se u brdo. Tada je nestala panika i neizvjesnost, a započelo vatreno krštenje koje se nastavilo i drugog dana”, doznajemo od Elezovića, jednog od onih branitelja koji ne dopušta da ti povijesni trenutci padnu u zaborav.
Šutljivi heroji Dubrovnika
On kaže da se gotovo sto kilometara bojišnice ne može pohvaliti velikom brojčanošću dragovoljaca. No, dodaje, od tih 700-750 branitelja, pokazali su iznimnu odvažnost i hrabrost te da mu je žao što o obrani grada najčešće govorim samo on, jer “Dubrovnik ima brojne, samozatajne heroje” koji bi itekako imali što kazati za medije.
Tijekom srpsko-crnogorske agresije na dubrovačko područje poginula su 184 branitelja i 92 civila, a ranjeno je više od 1500 osoba. U srpskim koncentracijskim logorima bile su zatočene 423 osobe, a bilo je više od 33 tisuće prognanih i izbjeglih. Na području od Stona do Konavala spaljeno je 2127 kuća, kao i zaštićeni, skoro pet stotina godina star Arboretum u Trstenom. Bez krova nad glavom ostao je 7771 stanovnik dubrovačkog područja, a ono što nije spaljeno i uništeno, opljačkano je.
Izvor:Dnevno.hr
Autor: Snježana Vučković/Foto: privatni album/Braco Elezović
