NAŠI UŠKOPLJENICI IZ VRHA VLASTI NISU U STANJU IZREĆI PRAVU ISTINU O JASENOVCU
Sramota je preslaba riječ kako bi se opisalo sve što se u našoj Hrvatskoj događa vezano za povijesne krivotvorine kojima nas svaki čas „bombardiraju“ naši istočni susjedi – sljedbenici naci-fašističkog velikosrpskog projekta.
Očajavamo i žestimo se ovih dana zbog sramotne propagandne upriličene u prostorijama UN-a u New York-u, što su je sljedbenici balkanskog krvnika Slobodana Miloševića organizirali kako bi nam još jednom svojim lažima i krivotvorinama udarili žig „genocidnog naroda“ pred svijetom, a u suštini nema pravoga odgovora na to s one strane s koje bi on morao doći: IZ DRŽAVNOG VRHA, od strane premijera, primjerice.
Predsjednica države po svemu sudeći čini što može i zna gdje je istina, ali Vlada spava svoj zimski san i zadovoljava se šturim i jalovim priopćenjima ministrice vanjskih poslova.
I tu je uglavnom kraj našim reakcijama.
Za početak trebali bi jasno i glasno reći TKO NAS PROZIVA.
Oni koji upravo metodama genocida i etničkog čišćenja pokušavaju ostvariti svoju „veliku srbiju“ (etnički čistu svesrpsku državu na ovim prostorima – na uštrb prije svega BiH i Hrvatske).
Od 1904. godine i „četničke akcije u Makedoniji“ gdje se borba za ovu oblast pretvorila u masovne zločine s ciljem istrebljenja i zatiranja svog ne-srpskog stanovništva na tom području (Vidi: Članak „Pokolji, silovanja, palež, istrebljenje“ koji je priredio beogradski sociolog Damjan Pavlica preuzimajući tekst iz Radničkih novina br. 27, Beograd, 30. marta 1905; http://www.e-novine.com/stav/62328-Pokolji-silovanja-pale-istrebljenje.html), a što su (kako sam izvor kaže) provodili „elementi skupljeni s koca i konopca“, preko sličnih akcija (skupa s Crnogorcima) u Balkanskim ratovima (uključujući osvajanja sjeverne Albanije čija su pojedina područja srpska vojska i četnici napustili tek početkom 20-ih godina), do krvavih masovnih zločina nad Crnogorcima (od 1916 do 1929. godine), brojnih masovnih zločina u Prvom i Drugom svjetskom ratu, sve do ovih posljednjih pohoda kad su srpski naci-fašisti ujedinjeni s komunistima i „JNA“ 90-ih godina prošlog stoljeća krenuli u svoju krvavu avanturu stvaranja „velike srbije“ genocidom i etničkim čišćenjem svega što nije srpsko (u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, na Kosovu).
Je li to dovoljno da se konačno jednom prepozna S KIME mi to imamo posla i da se beogradskim naci-fašistima i sljedbenicima Miloševićevog projekta (Dačiću, Vučiću i ostalim) postavi granica do koje mogu ići u svojim patološkim namjerama?
Od koga to naši uškopljenici iz Vlade imaju kompleks? Do kada misle tako benevolentno prelaziti preko objeda i otrovnih laži iako u rukama imaju argumentaciju kojom sve to mogu pobiti na očigled svjetske javnosti?
Ima kod nas ljudi kojima je stalo do istine i za nju se bore. Ali ta indiferentnost vlasti koja dopušta divljanje Frljića, rasizam i šovinizam srpskih Novosti, filmove kojima se izruguje i grubo, sirovo i primitivno vrijeđa najranjiviji dio naše populacije – i uz to ovu sramotu financira novcem onih na koje se nabacuje blato (!?), odnosno, nas Hrvata i građana, to je ono što misleći ljudi kojima je stalo do ovoga naroda i Hrvatske nikako ne mogu shvatiti i razumjeti!
Zar i danas, poslije najnovijih podataka iz beogradskog Vojnog Arhiva što ih je javnosti prezentirao časni i hrabri Slovenac Roman Leljak trebamo šutjeti?
Zašto se famozni „popis žrtava“ JUSP Jasenovac koji se tek od 2009. godine nalazi na Internetu krio punih 64 godine od javnosti, sve dok naša „antifašistička“ klika nije koristeći krivotvorene spiskove beogradske tvornice laži (tzv. Muzeja genocida) sklepala popis u kojemu je do sada već pronađeno preko tisuću lažnih imena (i više od deset tisuća krajnje sumnjivih) za koje su naši doktori znanosti (informatičari i povjesničari) utvrdili da nemaju nikakve veze s ustaškim logorom Jasenovac, nego su poginuli na sasvim drugim mjestima (od Nijemaca, četnika, Talijana itd.), umrli ili deportirani u inozemstvo ili završili svoj životni put tako što su umrli prirodnom smrću u godinama poslije rata?
Popis JUSP Jasenovac sadrži i izmišljene „žrtve“ (primjerice, Vukašina Mandrapu – lika iz mašte koji nikad nije postojao, a SPC ga je čak proglasila „Svetim Velikomučenikom Jasenovačkim“, ili stotine ili čak tisuće izmišljene „romske djece“ bez osnovnih podataka o mjestu rođenja, roditeljima, datumu smrti, od kojih se mnoga vode čak i kao N.N.)? Dakle, i za nekoga N.N. o kojemu se ne zna ništa, postoji „pouzdani podatak“ da je „ubijen od ustaša u Jasenovcu“!?
Koja perfidija!
I mi kao država nemamo na to odgovor!?
Sama statistika nam govori sve – ako smo je voljni pogledati.
Sva demografska istraživanja i kao i istraživanja vezano za žrtve Drugoga svjetskog rata, potvrđuju da je broj izravnih ratnih gubitaka na području okupirane Jugoslavije bio oko jedan milijun (po Vladimiru Žerjaviću 1.027.000, po srpskom emigrantu Bogoljubu Kočoviću ispod jedan milijun), a mi još uvijek slušamo laži o 700.000 ili čak milijun „pobijenih Srba“ i to nam se „gura pod nos“ ne samo iz New York-a, nego i s opskurnih politikantskih tribina koje u Jasenovcu svakoga travnja upriličuju naci-fašisti iz Srbije i „antifašisti“ tipa Stjepana Mesića, Ive Josipovića, Milorada Pupovca, Ivana Fumića i drugih!?
Hrvati, podržimo naše borce za istinu!
Prije svega Jakova Sedlara, prof. Matka Marušića, dr Josipa Jurčevića, dr Nikolu Banića, dr Mladena Koića, dr Vladimira Horvata, dr Stjepana Razuma, Igora Vukića, mr Blanku Matković, prof. Stipu Pilića i sve druge intelektualce koji se krvavo bore za istinu o Jasenovcu i skidanje s hrvatskog naroda monstruozne hipoteke „genocidne“ nacije.
Istina o Jasenovcu je na dohvat ruke, samo se treba malo potruditi i dokazati je.
Srpskim naci-fašistima i našim (domaćim) crvenim fašistima (koji su na istoj liniji s Dačićem, Vučićem i ostalima) treba dati do znanja da postoji granica njihovoj patološkoj mržnji prema Hrvatskoj i našem narodu.
I tu granicu određujemo mi, a ne oni!
Jer, da se njih pitalo, nas odavno ne bi bilo. I danas mnogi od njih javno žale što nas nisu sve pobili na Križnom putu i zagovaraju otvaranje logora u koje bi nas trpali kao nekad. Nisu im dovoljne stotine tisuća Hrvata što su ih pobili poslije rata i kosti im razasuli u tisućama masovnih grobnica, jama, rudnika! Činili su ono što ni esesovci nisu: zazidati žive civile i zarobljenike u rudarska okna i ostaviti iz da danima umiru u agoniji mogu samo monstrumi i patološke ubojice!
Njihovim biološkim i ideološkim nasljednicima treba odgovoriti na jedini pravi način: istinom i otporom!
Članak prof. Matka Marušića u tom smislu može biti vrlo poučan (http://hu-benedikt.hr/?p=40750), iako mi Hrvati (čini se) i nismo skloni previše čitati i tragati za istinom, pa nam u većini ostaje nepoznata i neshvatljiva opasnost kojoj smo izloženi vezano za mit o Jasenovcu i njegovo održavanje na životu.
Umjesto da kukamo i očajavamo zbog monstruoznih optužbi, trebali bi se baviti pametnijim i produktivnijim poslovima.
Srpskim naci-fašistima i našim domaćim crvenim fašistima (koji se predstavljaju kao „antifašisti“), treba stalno i uporno gurati istinu pod nos.
Istina je na našoj strani.
Samo je treba iznositi i zastupati otvoreno, hrabro i bez kompleksa!
Stavimo im pred njuške „ogledalo“ u kojemu se zrcali sva njihova nakazna patološka narav.
Nek se udave u vlastitom glibu i lažima što ih desetljećima skupa pletu.
Zlatko Pinter
