Nazor: činjenice zašto Domovinski rat nije i ne može biti građanski rat

Povjesničar i voditelj Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata Ante Nazor za direktno.hr objasnio je zašto rat u Hrvatskoj krajem prošlog stoljeća nije bio "građanski rat" Domovinski rat široko je prihvaćen naziv za razdoblje hrvatske povijesti u 90-im godinama XX. stoljeća, u kojem je stvorena, a potom u nametnutom ratu i obranjena suvremena Republika Hrvatska. Nastojanje da se Domovinski rat prikaže kao „građanski rat" pokušaj je zamagljivanja činjenica, jer osim teoretske podloge koja u obzir uzima da je u tom ratu na strani agresora sudjelovao dio Srba iz Hrvatske, a koja je potpuno nevažna za razumijevanje karaktera Domovinskoga rata, svi drugi elementi pokazuju da je riječ o osvajačkom ratu, započetom u ljeto 1991. radi pripajanja Srbiji znatnih dijelova Hrvatske, a potom Bosne i Hercegovine, odnosno radi ostvarenja glavnoga cilja velikosrpske politike – da „svi Srbi žive u jednoj državi", koju je tada provodilo srbijansko vodstvo predvođeno Slobodanom Miloševićem. Do tada su tekle pripreme za agresiju, koje se očituju kroz protuustavno i terorističko djelovanje te naoružavanje i oružanu pobunu dijela Srba u Hrvatskoj od sredine 1990. (tzv. puzajuća ili prikrivena agresija). Oni koji govore o „građanskom ratu", ne samo da uglavnom izbjegavaju spomenuti odgovornost Srbije za rat (bez vojne te ostale logističke i financijske pomoći Srbije, nakon što je pridobila JNA na svoju stranu, rata ne bi ni bilo), nego uglavnom zanemaruju i činjenicu da se rat vodio radi pripajanja dijela teritorija RH Srbiji, a ne zbog promjene ili preuzimanja vlasti u Hrvatskoj. Naime, srpski izvori jasno pokazuju da nakon što je Hrvatska 25. lipnja 1991. proglasila svoju neovisnost i samostalnost, niti jedan relevantan dokument političkog ili vojnog vodstva pobunjenih Srba u Hrvatskoj ne pokazuje njihovu namjeru da ostanu živjeti u Hrvatskoj, odnosno da prostor koji su do kraja 1991. okupirali uz pomoć JNA i snaga iz Srbije i Crne Gore mirnim putem vrate u ustavno-pravni sustav Republike Hrvatske. Dakle, cilj rata nije bio promjena vlasti u Hrvatskoj ili borba za prevlast u Hrvatskoj (u okviru njezinih granica), nego pripajanje („prisajedinjenje") Srbiji točno određenih dijelova Republike Hrvatske (do linije Virovitica-Pakrac-Karlovac-Ogulin s dijelom Gorskog kotara-Karlobag). Činjenica je da je taj projekt potaknut iz Beograda, odnosno da iza njega stoji Srbija, kao što je i činjenica da je agresija Srbije i Crne Gore, odnosno JNA i srpsko-crnogorskih postrojbi potaknuta velikosrpskom politikom, te da je JNA bila glavno sredstvo za njezino ostvarenje. U prilog zaključku da Domovinski rat nije bio građanski govori i sama činjenica da se Međunarodni sud pravde u Haagu (koji je zadužen za sporove među državama) proglasio nadležnim za Tužbu Hrvatske protiv Savezne Republike Jugoslavije, odnosno Srbije, zbog povrede UN-ove Konvencije iz 1948. godine o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida, a posebice presuda toga suda od 3. veljače 2015., kojom je utvrđeno (čl. 426) da su politička vodstva Srbije i Srba u Hrvatskoj zajednički dijelili cilj stvaranja etnički homogene srpske države, i da je to bio kontekst u kojem su se događali zločini koji čine „actus reus genocida" nad Hrvatima. S obzirom na to da prema vojnoj terminologiji riječ „okupacija" podrazumijeva „privremeno nasilno zauzimanje cjelokupnog ili dijela teritorija jedne države oružanim snagama druge države i uspostavljanje okupatorske vlasti na njoj" (u određenim uvjetima ne mora biti rezultat vojnog djelovanja, nego posljedica drugih okolnosti - prijetnje ratom i slično), treba podsjetiti da i Rezolucije UN-a jasno govore da je dio teritorija Republike Hrvatske bio „okupiran". Primjerice, Rezolucija Četvrtog političkog Odbora Opće skupštine UN-a (od 21. listopada 1994.), osim što je potvrdila „načelo o neprihvatljivosti stjecanja teritorija primjenom sile" i istaknula "da su teritoriji uključeni u Zaštićena područja Ujedinjenih naroda ('UNPA područja') integralni dio Republike Hrvatske", izrazila je "uznemirenost i zabrinutost činjenicom da sadašnje stanje u hrvatskim područjima pod nadzorom Srba 'de facto' dopušta i promiče stanje okupacije dijelova suverenog hrvatskog teritorija te time ozbiljno prijeti suverenitetu i teritorijalnom integritetu Republike Hrvatske". Sve strane, "a osobito Savezna Republika Jugoslavija (Srbija i Crna Gora)" pozvane su da „u potpunosti poštuju sve rezolucije Vijeća sigurnosti u vezi sa stanjem u Republici Hrvatskoj i da strogo poštuju njezinu teritorijalnu cjelovitost". S tim u vezi zaključeno je da su "djelovanja u cilju postizanja uključenja okupiranih teritorija Hrvatske u administrativni, vojni, obrazovni, prometni sustav i sustav komunikacija Savezne Republike Jugoslavije (Srbija i Crna Gora) nezakonita, nevažeća i ništavna i moraju odmah biti prekinuta". Na to da se nije radilo o građanskom, nego o osvajačkom ratu, s ciljem stvaranja „velike Srbije" upućuje i rezolucija koju je 13. rujna 1991. prihvatio američki Senat; u njoj se, između ostaloga, kaže: „Djelovanje JNA je nelegalno i izvan kontrole jugoslavenskoga Predsjedništva. Osim toga, JNA sluša samo Slobodana Miloševića i srpske nacionaliste u Hrvatskoj. Vlast je u Srbiji despotska; uz pomoć sile želi dostići svoj neprihvatljivi cilj stvaranja velike Srbije na uštrb drugih republika". I američki državni tajnik James Baker, koji se, inače, zalagao za „jedinstvenu" Jugoslaviju, 25. rujna 1991. ne govori o „građanskom ratu", nego o tome da je "JNA započela nešto što se može opisati jedino kao ilegalna vojna intervencija protiv Hrvatske te da srpske vlasti aktivno podržavaju i pomažu srpske militariste i JNA u očitovanju sile." Da Hrvatska nije „poprište građanskoga rata, već vojne invazije", govorio je u Le Mondu 4. listopada 1991. francuski filozof i političar Alain Finkielkraut, a drugi francuz, Paul Garde, u svojoj knjizi Život i smrt Jugoslavije (travanj 1992., str. 321) primijetio je da je „srpski tabor planirao sukob u Hrvatskoj kao osvajački rat i još konkretnije kao potpuno osvajanje...", te zaključio: „Podcrtajmo naposljetku da se ne radi, kao što krivo prenose naši (francuski) mediji, o 'građanskom ratu'. U građanskom se ratu (kao u Španjolskoj 1936.-1939., u Rusiji 1918.-1922.) pripadnici jedne iste nacije bore jedni protiv drugih, a izbor jednog ili drugog tabora tragična je osobna odluka koja razdire obitelji. Ništa od toga u sadašnjem sukobu (osim u slučajevima miješanih brakova, koji su dosta brojni): dva se naroda sučeljavaju u svojoj cjelini, a tragični izbor koji se postavlja (ratobornost ili miroljubivost za Srbe, otpor ili kolaboracija za Hrvate) izbor je koji se postavlja u međunarodnim ratovima." Spomenute izjave u svojoj knjizi zapisao je akademik Davorin Rudolf.