Vijesti Najčitanije
Ne postoji u Hrvatskoj političar koji bi se državnički uhvatio u koštac sa prijeporima u hrvatskoj povijesti
Istarski antifašizam je duboko kršćanski, nikako komunistički
Komunizam je isto totalitaran zločinački režim kao i fašizam i nacizam. Metode vladanja su potpuno iste.
Istarski seljaci narodnjaci su prvi antifašisti u Europi
Kao što sam napisala u 1.djelu Istra je imala drugačiju sudbinu od ostatka Hrvatske, što ne znači, da je bolje i ljepše proživjela godine okupacije Italije i fašistički teror. Talijanizacija koju je silom provodila Mussolinijeva fašistička vlast izazivala je veliki otpor među istarskim Hrvatima. Talijanizirala su se imena, prezimena, svi nazivi, toponimi, pa čak i nadgrobni spomenici i to pod prijetnjom oružja. Roditelji djeci nisu smjeli davati hrvatska imena uobičajena u Istri; Ivan je morao biti Giovanni, Josip Giuseppe i sl. Djeca su u školi morali komunicirati samo talijanski, a kući su sa roditeljima i međusobno govorili istarskom čakavicom.
Prevedeno; Apsolutno se zabranjuje pjevanje i govor na slavenskom jeziku. I trgovine svih vrsta proizvoda, ne smiju ga upotrebljavati. Mi squadristi ćemo uvjerljivim metodama poštivati sadašnji poredak.
Sa takvim terorom i upadima fašističkih squadri po selima, rastao je otpor među stanovništvom. Taj otpor nije bio ni komunistički, ni jugoslavenski. Taj otpor bio je prije svega hrvatski, narodnjački . Jedini kojima su vjerovali bili su katolički svećenici. Oni su zajedno sa narodom, bili izloženi otvorenom fašističkom teroru.
Istarski Hrvati počeli su se masovno iseljavati u Prekomorske zemlje i u Jugoslaviju. Procjenjuje se da se iselilo 53 tisuće ljudi, A pored iseljavanja pred fašističkim terorom, poznate su Proštinska buna i Labinska republika kao prvi pruženi otpor fašizmu u Europi. Istarski Hrvati su tako postali prvi antifašisti u Europi. I taj narodni, kršćanski antifašizam, nema nikakve dodirne točke sa nadolazećim komunizmom. Upravo su istarski Hrvati nakon kapitulacije Italija 8,rujna 1943.godine, samoorganiziravši se oslobodili skoro cijelu Istru. 13. rujna 1943. godine pročitan je Proglas istarskih rodoljuba na čistom hrvatskom jeziku. Istarski narode je jedan od najhrvatskijih dokumenata u hrvatskoj povijesti;
ISTARSKI NARODE!
Duh Istre ostao je nepokoren. Mi nismo htjeli postati poslušno roblje.
U ovim odlučnim časovima naš narod pokazao je visoku nacionalnu svijest. Dokazao je svima i svakome da je Istra hrvatska zemlja i da će hrvatska ostati !
Svojim vlastitim snagama, ne čekajući da im drugi donesu slobodu, Istrani su ustali, jurnuli na kasarne uhvatili čvrsto oružje u svoje ruke, da njime brane svoje pravo i slobodu. Otvorena su vrata zloglasnih tamnica, i pušteni na slobodu dični sinovi nikad pokorene Istre. Ne ćemo više nikad dozvoliti, da se našom sudbinom drugi poigrava.
RODOLJUBI ISTRE!
Talijanski garnizoni u našim su rukama. Talijanski vojnici bježe sa naše rodne grude. Prvi put u našoj historiji uzima narod kormilo u svoje ruke.
Istra se priključuje matici zemlji i proglašuje ujedinjenje sa ostalom našom hrvatskom braćom.
ISTRANI!
Držimo čvrsto oružje u našim rukama! Stanimo na branik naše slobode. Ne dajmo je više nikome za živu glavu! Moramo da ostanemo svoji na svome.
Budimo disciplinirani i slušajmo upute naše narodne vlasti: naših NARODNO-OSLOBODILAČKIH ODBORA.
To je Proglas Narodno-oslobodilačkog odbora Istre, koji je pročitao Ljubo Drndić nakon što je Joakim Rakovac otvorio skup u Pazinu 13.rujna 1943.godine.
U odluci od 13. rujna 1943. godine se niti jednom rječju ne spominje Jugoslavija, makar je predsjedavajući Joakim Rakovac bio član Komunističke partije Jugoslavije, a član te partije je bio i Ljubo Drndić, koji je odluku napisao i pred odbornicima pročitao.
Potvrđeno je da je Istra hrvatska zemlja i da će hrvatska ostati.
Zanimljivo je da je Proglas upućen ISTRANIMA, a ne Istrijanima.
U Proglasu nigdje nema spomena Tita, Komunističke partije Jugoslavije, niti priključenja Jugoslaviji!
Sam Proglas bio je očito previše hrvatski i previše narodnjački, pa je Partija, odnosno J.B.Tito, poslao svoje partijske komesare da preuzmu nadzor nad tim izvornim istarskim rodoljubima antifašistima. Taj sukob između rigidnih komunista i istarskih narodnjaka laika, završio je smaknućima i fojbama pa većina njih nije dočekala kraj ratnih operacija i to naročito zbog povezanosti sa svojim svećenstvom.
Poznato je da je Joakim Rakovac, jedan od prvih antifašista Istre, narodni heroj, stradao pod čudnim okolnostima 18.siječnja 1945. godine.Partiji je smetalo njegovo prijateljstvo sa mladim svećenikom Miroslavom Bulešićem.
Istarsko svećenstvo živjelo je sa svojim narodom i djelilo njegovu sudbinu. Više od dva desetljeća trajao je istarski, narodni i kršćanski antifašizam, dok se antifašizam nigdje u Europi još nije ni pojavio. Njihov antifašizam nije bio komunistički antifašizam, već je bio nadahnut katoličkim moralnim naukom, evangeoskom brigom za sudbinu hrvatskog naroda i dostojanstvo svakog čovjeka.
Upravo stoga nije ništa neobično da je zaslugom mons. Boze Milanovića i istarskog svećenstva Istra na Mirovnoj konferenciji u Parizu 1947, godine pripojena Hrvatskoj, odnosno tadašnjoj FNRJ.
31.srpnja 1945. godine u franjevačkom samostanu u Pazinu 44 svećenika potpisuje izjavu da “Istra iz etničkih, geografskih i ekonomskih razloga mora biti priključena Demokratskoj Federativnoj Jugoslaviji” Svećenici su sudjelovali u izradi i donošenju Pazinskih odluka u rujnu 1943. godine.
Zbor svećenika svetog Pavla za Istru, njih 55 sastavio je Spomenicu hrvatskog svećenstva u Istri i uručio je Savezničkoj komisiji u Pazinu 19.ožujka 1946.godine. Ona će biti presudna u donošenju odluke o pripojenju Istre Hrvatskoj. U toj su spomenici svećenici prikazali sve strahote koje je hrvatsko stanovništvo proživljavalo u vrijeme fašističke diktatura i po brojnosti župa dokazalo da je u Istri 75 % stanovništva Hrvatsko.
Istarske žrtve
Istrani su od dolaska njihovih predaka u Istru bili vjernici, vezani uz svoju Katoličku Crkvu i svoje svećenstvo. Tako da su svećenici često bili izloženi fašističkom teroru.Prva žrtva talijanskog fašističkog terora bio je Vladimir Gortan, kojega su 1929 godine osudili i streljali zbog protivljenja talijanizaciji.
Svećenici i vjernici laici, bili proganjani od sve triju ideologija: fašističke, nacističke i komunističke. Božo Milanović u knjizi „Istra u dvadesetom stoljeću 2“ navodi kako su komunisti žestoko napadali one hrvatske svećenike u Istri, koji su se isticali u svom radu. Komunistički režim želio je apsolutno smanjiti utjecaj Crkve i svećenstva u narodu ne birajući sredstva. Kad ne bi dovoljno uspjeli propagandnim djelovanjem uvjeriti narod „kako između svećenstva i fašista nema razlike” tada bi primijenili mjere zastrašivanja, zlostavljanja i ubijanja. To razdoblje terora komunističkog režima, najviše je istraživao svećenik Ivan Grah, ali usprkos njegovu istraživanju i trudu, mnoge žrtve neće se otkriti, jer još uvijek vlada zavjet šutnje.
U poraću je u Istri ubijeno 15 svećenika i 3 bogoslova. Među njima su i dva blaženika, jedan Hrvat i Jedan Talijan.
Bl. Miroslav Bulešić koji je na dan Krizme 24.kolovoza 1947. godine, zaklan u hodniku župnog dvora. Komunističke vlasti su bile toliko beskrupulozne i bezdušne, da nisu dopustili obitelji da ga sahrani, nego je sakrivečki sahranjen bez ijednog obilježja u Lanišću. Tek nakon 10 godina dopustili su obitelji da eskumira tijelo i prebaci u Savičentu, ali bez ijednog obilježja. Nevjerojatna mržnja prema vjeri, Katoličkoj crkvi i svećenicima. Bez imalo pijeteta prema mrtvima, koje su oni ubili i bez imalo kajanja.
Bl. Francesco Bonifacio je nestao 11. rujna 1946.godine, predvečer , kada su ga sačekali „narodni stražari“ na putu povratka iz Grožnjana u Krasicu i od tada mu se gubi svaki trag. Mjesto stradanja ni danas nije poznato. Postoje neka svjedočanstva da je ubijen u Motovunskoj šumi, ali grob mu još nije otkriven.
Među nestalim istarskim narodnjacima naročito treba istaknuti Antuna Milovana , oca biskupa u miru mons, Ivana Milovana , i još dvojice njegove braće svećenika Miroslava i Vjekoslava. I on je odveden iz kuće i ubijen, a da se tijelo nikada nije pronašlo. Ubijen je iz mržnje, poganske mržnje isprazne komunističke ideologije, koja se klanja Partiji kao zlatnom teletu, koja nema moralne, ni etičke norme poštovanja ljudskog života prema živima, ni pijeteta prema mrtvima.
Pored Antuna Milovana ubijeni su i nestali svi viđeniji istarski narodnjaci Antun Palman 1944, Franjo Božić 1943, Jakov Radošević 1943, Trost Giovanni 1944, Pavao Krajša 1944, Klarić Marčelo 1945, Legović Marko 1944, Levak Viktor 1945, Peteh Mate 1945, i mnogi drugi koje su partizani likvidirali za vrijeme i poslije rata, za koje se neće ni znati, jer živih svjedoka ima sve manje, a ni dokumentacije.
Zaključak
Komunisti su dolaskom u Istru najprije komunističkom propagandom, pa proglašavanjem za državnog neprijatelja, pa klasnog neprijatelja pokušavali ukloniti utjecaj vjere i svećenstva, a kada nije išlo, onda i fizičkom likvidacijom neprijatelja, jer za njihovu ideologiju neprijatelj je svaki onaj koji nije njihov.
Ista ta ideologija nastavlja se u Istri preko Istarskog Demokratskog Sabora -IDSa. i u novoj državi Hrvatskoj. U IDS su ušli svi sljednici komunističke ideologije, pa i njihovi potomci, koji prije svega ne priznaju suverenitet Republike Hrvatske nad Istrom i gdje god mogu ga potkopavaju, koji se rigidno drže komunističke ideologije, koji mrze vjeru, Katoličku Crkvu i svećenstvo, jer oni se kljanjaju svojoj vjeri, a to je njihova Partija, koja se samo preobukla u stranku. IDS je sušta suprotnost duhu Istre, negacija svega što taj duh predstavlja, negacija etike, morala, poštovanja života i čovjeka. Dovoljno je čuti što pulski gradonačelnik Boris Miletić govori, on bi samo zabranjivao. Zabranio je Hod za život, jer neće on po Puli nikakve hodove, zabranio je potpisivanje referendumske inicijative, zabranio bi avionima HV-a da lete nad Istrom, zabranio bi predstavljanje knjige… Zabrane, pa zabrane….Ali zabrane se nikako ne uklapaju u demokraciju, toleranciju, multikulturalnost i suživot. Kako se može govoriti o suživotu pored zabrana? To je čist relikt zaostale komunističke ideologije jednoumlja, po kojoj ako ne misliš kao ja onda si državni i svaki drugi neprijatelj. A tu demokracije i svih onih atributa nema.
Duh Istre, onaj duh vjere temeljem na evanđelju, duh narodnjaštva i konačno duh iskonskog hrvatstva, ljubavi prema čovjeku i zavičaju, taj duh su komunisti došavši u Istru htjeli uništiti. Uništiti vjeru značilo bi uništiti snagu koju je vjera davala istarskom puku. Nebrojene, znane i neznane žrtve podnio je narod Istre, ali mu taj duh nisu uspjeli uništiti. Istra je imala i ima velikane koji brane taj duh Istre, koji brane vrijednosti hrvatstva i katoličanstva i dok Istra ima takve ljude, koji su spremni očuvati vjersku i kulturnu baštinu i pokazati da je naša Istra i dalje ” dom roda Hrvatskog”nema straha za Istru.
Prevedeno; Apsolutno se zabranjuje pjevanje i govor na slavenskom jeziku. I trgovine svih vrsta proizvoda, ne smiju ga upotrebljavati. Mi squadristi ćemo uvjerljivim metodama poštivati sadašnji poredak.
Sa takvim terorom i upadima fašističkih squadri po selima, rastao je otpor među stanovništvom. Taj otpor nije bio ni komunistički, ni jugoslavenski. Taj otpor bio je prije svega hrvatski, narodnjački . Jedini kojima su vjerovali bili su katolički svećenici. Oni su zajedno sa narodom, bili izloženi otvorenom fašističkom teroru.
Istarski Hrvati počeli su se masovno iseljavati u Prekomorske zemlje i u Jugoslaviju. Procjenjuje se da se iselilo 53 tisuće ljudi, A pored iseljavanja pred fašističkim terorom, poznate su Proštinska buna i Labinska republika kao prvi pruženi otpor fašizmu u Europi. Istarski Hrvati su tako postali prvi antifašisti u Europi. I taj narodni, kršćanski antifašizam, nema nikakve dodirne točke sa nadolazećim komunizmom. Upravo su istarski Hrvati nakon kapitulacije Italija 8,rujna 1943.godine, samoorganiziravši se oslobodili skoro cijelu Istru. 13. rujna 1943. godine pročitan je Proglas istarskih rodoljuba na čistom hrvatskom jeziku. Istarski narode je jedan od najhrvatskijih dokumenata u hrvatskoj povijesti;
ISTARSKI NARODE!
Duh Istre ostao je nepokoren. Mi nismo htjeli postati poslušno roblje.
U ovim odlučnim časovima naš narod pokazao je visoku nacionalnu svijest. Dokazao je svima i svakome da je Istra hrvatska zemlja i da će hrvatska ostati !
Svojim vlastitim snagama, ne čekajući da im drugi donesu slobodu, Istrani su ustali, jurnuli na kasarne uhvatili čvrsto oružje u svoje ruke, da njime brane svoje pravo i slobodu. Otvorena su vrata zloglasnih tamnica, i pušteni na slobodu dični sinovi nikad pokorene Istre. Ne ćemo više nikad dozvoliti, da se našom sudbinom drugi poigrava.
RODOLJUBI ISTRE!
Talijanski garnizoni u našim su rukama. Talijanski vojnici bježe sa naše rodne grude. Prvi put u našoj historiji uzima narod kormilo u svoje ruke.
Istra se priključuje matici zemlji i proglašuje ujedinjenje sa ostalom našom hrvatskom braćom.
ISTRANI!
Držimo čvrsto oružje u našim rukama! Stanimo na branik naše slobode. Ne dajmo je više nikome za živu glavu! Moramo da ostanemo svoji na svome.
Budimo disciplinirani i slušajmo upute naše narodne vlasti: naših NARODNO-OSLOBODILAČKIH ODBORA.
To je Proglas Narodno-oslobodilačkog odbora Istre, koji je pročitao Ljubo Drndić nakon što je Joakim Rakovac otvorio skup u Pazinu 13.rujna 1943.godine.
U odluci od 13. rujna 1943. godine se niti jednom rječju ne spominje Jugoslavija, makar je predsjedavajući Joakim Rakovac bio član Komunističke partije Jugoslavije, a član te partije je bio i Ljubo Drndić, koji je odluku napisao i pred odbornicima pročitao.
Potvrđeno je da je Istra hrvatska zemlja i da će hrvatska ostati.
Zanimljivo je da je Proglas upućen ISTRANIMA, a ne Istrijanima.
U Proglasu nigdje nema spomena Tita, Komunističke partije Jugoslavije, niti priključenja Jugoslaviji!
Sam Proglas bio je očito previše hrvatski i previše narodnjački, pa je Partija, odnosno J.B.Tito, poslao svoje partijske komesare da preuzmu nadzor nad tim izvornim istarskim rodoljubima antifašistima. Taj sukob između rigidnih komunista i istarskih narodnjaka laika, završio je smaknućima i fojbama pa većina njih nije dočekala kraj ratnih operacija i to naročito zbog povezanosti sa svojim svećenstvom.
Poznato je da je Joakim Rakovac, jedan od prvih antifašista Istre, narodni heroj, stradao pod čudnim okolnostima 18.siječnja 1945. godine.Partiji je smetalo njegovo prijateljstvo sa mladim svećenikom Miroslavom Bulešićem.
Istarsko svećenstvo živjelo je sa svojim narodom i djelilo njegovu sudbinu. Više od dva desetljeća trajao je istarski, narodni i kršćanski antifašizam, dok se antifašizam nigdje u Europi još nije ni pojavio. Njihov antifašizam nije bio komunistički antifašizam, već je bio nadahnut katoličkim moralnim naukom, evangeoskom brigom za sudbinu hrvatskog naroda i dostojanstvo svakog čovjeka.
Upravo stoga nije ništa neobično da je zaslugom mons. Boze Milanovića i istarskog svećenstva Istra na Mirovnoj konferenciji u Parizu 1947, godine pripojena Hrvatskoj, odnosno tadašnjoj FNRJ.
31.srpnja 1945. godine u franjevačkom samostanu u Pazinu 44 svećenika potpisuje izjavu da “Istra iz etničkih, geografskih i ekonomskih razloga mora biti priključena Demokratskoj Federativnoj Jugoslaviji” Svećenici su sudjelovali u izradi i donošenju Pazinskih odluka u rujnu 1943. godine.
Zbor svećenika svetog Pavla za Istru, njih 55 sastavio je Spomenicu hrvatskog svećenstva u Istri i uručio je Savezničkoj komisiji u Pazinu 19.ožujka 1946.godine. Ona će biti presudna u donošenju odluke o pripojenju Istre Hrvatskoj. U toj su spomenici svećenici prikazali sve strahote koje je hrvatsko stanovništvo proživljavalo u vrijeme fašističke diktatura i po brojnosti župa dokazalo da je u Istri 75 % stanovništva Hrvatsko.
Istarske žrtve
Istrani su od dolaska njihovih predaka u Istru bili vjernici, vezani uz svoju Katoličku Crkvu i svoje svećenstvo. Tako da su svećenici često bili izloženi fašističkom teroru.Prva žrtva talijanskog fašističkog terora bio je Vladimir Gortan, kojega su 1929 godine osudili i streljali zbog protivljenja talijanizaciji.
Svećenici i vjernici laici, bili proganjani od sve triju ideologija: fašističke, nacističke i komunističke. Božo Milanović u knjizi „Istra u dvadesetom stoljeću 2“ navodi kako su komunisti žestoko napadali one hrvatske svećenike u Istri, koji su se isticali u svom radu. Komunistički režim želio je apsolutno smanjiti utjecaj Crkve i svećenstva u narodu ne birajući sredstva. Kad ne bi dovoljno uspjeli propagandnim djelovanjem uvjeriti narod „kako između svećenstva i fašista nema razlike” tada bi primijenili mjere zastrašivanja, zlostavljanja i ubijanja. To razdoblje terora komunističkog režima, najviše je istraživao svećenik Ivan Grah, ali usprkos njegovu istraživanju i trudu, mnoge žrtve neće se otkriti, jer još uvijek vlada zavjet šutnje.
U poraću je u Istri ubijeno 15 svećenika i 3 bogoslova. Među njima su i dva blaženika, jedan Hrvat i Jedan Talijan.
Bl. Miroslav Bulešić koji je na dan Krizme 24.kolovoza 1947. godine, zaklan u hodniku župnog dvora. Komunističke vlasti su bile toliko beskrupulozne i bezdušne, da nisu dopustili obitelji da ga sahrani, nego je sakrivečki sahranjen bez ijednog obilježja u Lanišću. Tek nakon 10 godina dopustili su obitelji da eskumira tijelo i prebaci u Savičentu, ali bez ijednog obilježja. Nevjerojatna mržnja prema vjeri, Katoličkoj crkvi i svećenicima. Bez imalo pijeteta prema mrtvima, koje su oni ubili i bez imalo kajanja.
Bl. Francesco Bonifacio je nestao 11. rujna 1946.godine, predvečer , kada su ga sačekali „narodni stražari“ na putu povratka iz Grožnjana u Krasicu i od tada mu se gubi svaki trag. Mjesto stradanja ni danas nije poznato. Postoje neka svjedočanstva da je ubijen u Motovunskoj šumi, ali grob mu još nije otkriven.
Među nestalim istarskim narodnjacima naročito treba istaknuti Antuna Milovana , oca biskupa u miru mons, Ivana Milovana , i još dvojice njegove braće svećenika Miroslava i Vjekoslava. I on je odveden iz kuće i ubijen, a da se tijelo nikada nije pronašlo. Ubijen je iz mržnje, poganske mržnje isprazne komunističke ideologije, koja se klanja Partiji kao zlatnom teletu, koja nema moralne, ni etičke norme poštovanja ljudskog života prema živima, ni pijeteta prema mrtvima.
Pored Antuna Milovana ubijeni su i nestali svi viđeniji istarski narodnjaci Antun Palman 1944, Franjo Božić 1943, Jakov Radošević 1943, Trost Giovanni 1944, Pavao Krajša 1944, Klarić Marčelo 1945, Legović Marko 1944, Levak Viktor 1945, Peteh Mate 1945, i mnogi drugi koje su partizani likvidirali za vrijeme i poslije rata, za koje se neće ni znati, jer živih svjedoka ima sve manje, a ni dokumentacije.
Zaključak
Komunisti su dolaskom u Istru najprije komunističkom propagandom, pa proglašavanjem za državnog neprijatelja, pa klasnog neprijatelja pokušavali ukloniti utjecaj vjere i svećenstva, a kada nije išlo, onda i fizičkom likvidacijom neprijatelja, jer za njihovu ideologiju neprijatelj je svaki onaj koji nije njihov.
Ista ta ideologija nastavlja se u Istri preko Istarskog Demokratskog Sabora -IDSa. i u novoj državi Hrvatskoj. U IDS su ušli svi sljednici komunističke ideologije, pa i njihovi potomci, koji prije svega ne priznaju suverenitet Republike Hrvatske nad Istrom i gdje god mogu ga potkopavaju, koji se rigidno drže komunističke ideologije, koji mrze vjeru, Katoličku Crkvu i svećenstvo, jer oni se kljanjaju svojoj vjeri, a to je njihova Partija, koja se samo preobukla u stranku. IDS je sušta suprotnost duhu Istre, negacija svega što taj duh predstavlja, negacija etike, morala, poštovanja života i čovjeka. Dovoljno je čuti što pulski gradonačelnik Boris Miletić govori, on bi samo zabranjivao. Zabranio je Hod za život, jer neće on po Puli nikakve hodove, zabranio je potpisivanje referendumske inicijative, zabranio bi avionima HV-a da lete nad Istrom, zabranio bi predstavljanje knjige… Zabrane, pa zabrane….Ali zabrane se nikako ne uklapaju u demokraciju, toleranciju, multikulturalnost i suživot. Kako se može govoriti o suživotu pored zabrana? To je čist relikt zaostale komunističke ideologije jednoumlja, po kojoj ako ne misliš kao ja onda si državni i svaki drugi neprijatelj. A tu demokracije i svih onih atributa nema.
Duh Istre, onaj duh vjere temeljem na evanđelju, duh narodnjaštva i konačno duh iskonskog hrvatstva, ljubavi prema čovjeku i zavičaju, taj duh su komunisti došavši u Istru htjeli uništiti. Uništiti vjeru značilo bi uništiti snagu koju je vjera davala istarskom puku. Nebrojene, znane i neznane žrtve podnio je narod Istre, ali mu taj duh nisu uspjeli uništiti. Istra je imala i ima velikane koji brane taj duh Istre, koji brane vrijednosti hrvatstva i katoličanstva i dok Istra ima takve ljude, koji su spremni očuvati vjersku i kulturnu baštinu i pokazati da je naša Istra i dalje ” dom roda Hrvatskog”nema straha za Istru.
