NE PROZIVAJTE SAMO BRANITELJE RADI ORUŽJA

Još prije rata, Domovinskog, obrambenog rata, JNA i ostali napadači na Hrvatsku, oteli su oružje i oruđe TO Hrvatske. Gdje je to oružje završilo možemo samo pretpostaviti, jer to je dio plana. I sam psihijatar Jovan Rašković, jedan od vođa pobunjenih Srba, na jednom skupu rekao je: „Nemojte od mene tražiti oružje, ali ako treba .....  tko će vam ga dati“.

I tako se Srbi naoružali, napali Hrvatsku, a hrvatski narod prodavao je stoku, aute, bilo što da mogu kupiti komad duge ili kratke cijevi da bi išao u obranu Domovine. Bilo je tu i nešto, unatoč embargu na uvoz oružja, krijumčarenja, samo da hrvatski branitelji mogu udariti kontru puno bolje naoružanim četnicima, paravojnim snagama, a o naoružanju tzv. JNA ne moram ništa pisati.

U posljednje vrijeme, politička igrarija, posebno s nekim oprostom, pomirbom između Srba i Hrvata, dovela je malo previše do usijanja, a tome mogu samo kriviti političare. U tom pokušaju, čak izjednačavanju agresora i obrambenih snaga Hrvatske, išlo je do te mjere da neki više to nisu mogli trpiti. Neka inicijalna kapisla, po mojoj procijeni, bilo je uhićenje u Negoslavcima, te samo dvoje pritvorenih, ali ono što daje gorak okus u ustima, je pojava i izjave Milorada Pupovca uz svoju stranačku kolegicu Dragane Jeckov. Ulje na vatru.

Ne opravdam zločin koji je počinjen na Markovom trgu, još motiv nije utvrđen i hoće li uopće biti, pitanje je. Zabrinuli se „stanovnici“ na Markovom trgu o svojim debelim g…..a, a prvi pokaz slabog osiguranja štićenog propusta dogodio se prije 12 godina, kada se jedan Yugo 45 zabio u vrata Sabora. Ivan Vilibor Sinčić napravio je performans s lubenicama i tada je na sjednici Vlade, premijer dao zadaću ministru MUP-a da se sigurnosno stanje dovede u red. Nakon nemilog događaja, Plenković, odmah je stao u obranu Božinovića, a vidljivo je da je previše propusta činjenjem i ne činjenjem, ali smjene nema.

Još se nije ni znalo točno što se dogodilo, ali prvi naslovi po medijima su izdvojili da se radi o osobi iz braniteljske obitelji. Pitam se da je neki manjinac bio u pitanju bi li tako reagirali. Ne bi smjeli.

I sam slijed ide dalje, pozivaju se branitelji da predaju oružje. Ajde dajte molim vas. Sinoć sam stavio mali test na facebooku, kako mi je oduzeto oružje koje sam legalno posjedovao, ali pod krinkom oboljenja od PTSP-a isto sam morao predati ili bolje rečeno sve je bilo namješteno da mi se isto oduzme. Čak isto nisam ni ja donio s terena, već mi ga poklonio pokojni prijatelj. Na tu objavu javilo se dosta branitelja da su doživjeli istu ili sličnu sudbinu. U svojoj dugogodišnjoj policijskoj praksi, manje oružja je bilo kod branitelja nego kod civila. No i samo obraćanje braniteljima da vrate oružje koje ilegalno posjeduju, stigmatizira opet i branitelje i članove njihovih obitelji. To oružje netko je puno platio, ako se sjetimo da je u vrijeme početka rata jedan AK 47 koštao oko 2 500 DM. Bilo je legalizacija oružja, policijskih akcija, ali nemojte stalno prozivati branitelje. To oružje se može registrirati, uz sve one odredbe Zakona o oružju (sadašnji puno rigorozniji od prijašnjeg), ali znamo i primjer Švicarske, gdje njihovi vojnici svoje oružje nose kući.

U dosta prilika, ukazivalo se, pronalazeći na društvenim mrežama, kako abolirani četnici i dalje drže i bez problema posjeduju vatreno oružje. Posebno to dolazi do isticanja prilikom proslava pravoslavnog Božića, blagdana, svadbi i sličnih događaja. I saborska zastupnica Anja Šimpraga snimljena je s oružjem, bez obzira kakvo je bilo.

Branitelji su svoje dali, svoje živote, ostali invalidi i što god da se dogodilo, a vezano je uz branitelje slijedi prozivka. Pustite nas da umiremo od „starosnih“ bolesti u pedesetim godinama života. Brojka o izvršenim suicidima branitelja, nema točnog podatka i nije to nekih tri tisuće slučajeva (da barem jeste), brojka je puno veća. No zar je potrebno da ruku na sebe već podižu i naša djeca, samo što vide nepravdu, osjećaju se nesigurno, primorani su odlaziti od kuće, a radikalizam najviše dolazi s istoka, pa ako je netko izgubio nekog bližnjeg u Domovinskom ratu, teško može izdržati ovo političko glumatanje oko pomirbe i oprosta, izjednačavanje žrtve i agresora. No to nije razlog da se upropasti još jedan život ili više njih. Nema opravdanja za zločin, ali neki pucaju po šavovima.

Već ako p(r)ozivate branitelje da predaju oružje, zašto takav isti poziv nije upućen i aboliranim četnicima koji se naslikavaju s vatrenim oružjem i sve popraćeno četničkim ratnim pokličima. Problem nisu branitelji i članovi njihovih obitelji, već političko stanje u državi i daj Bože da je ovo zadnji slučaj ovakvog čina.