‘NE TREBA UKLANJATI PLOČU HOS-a, Jasenovac nije mjesto u kojem su činjeni masovni zločini’

ISTRAŽIVAČ IGOR VUKIĆ TVRDI: ‘NE TREBA UKLANJATI PLOČU HOS-a, Jasenovac nije mjesto u kojem su činjeni masovni zločini’ ”Spomen ploču HOS-a ne treba uklanjati iz Jasenovca, a ne bi trebalo zabranjivati ni pozdrav Za dom spremni, kao što ne treba zabraniti ni zvijezdu petokraku. Zabrane samo izazivaju dodatnu histeriju. Umjesto zabrana, trebalo bi smireno razgovarati i istraživati činjenice i dokumente. Tako bi najlakše spustili umjetno podignute tenzije”, smatra novinar i publicist Igor Vukić, inače diplomirani politolog koji zadnjih godina intenzivno istražuje povijest radnog logora u Jasenovcu, u periodu od 1941. do 1945. godine. Igor Vukić godinama je radio kao novinar u nekoliko najvećih hrvatskih dnevnih novina, a s gore potpisanim autorom više godina je dijelio redakciju Jutarnjeg lista. Svi koji su surađivali s Vukićem, znaju da je vrlo kvalitetan novinar te da su mu tekstovi u pravilu utemeljeni, čitki i pitki. Sam Igor osoba je s kojom je uvijek bilo lako surađivati. Napominjemo ovo jer je bilo pokušaja da se Igora Vukića u javnosti proglasi nerelevantnim i neobjektivnim publicistom i novinarom, upravo zbog njegovih stavova o Jasenovcu. ”Jasenovac je i danas vrlo osjetljiva tema, jer se o njoj 70 godina nije vodila nikakva rasprava. Podaci koji su servirani u komunizmu, nisu se smjeli negirati. Ti podaci bili su uvelike preuveličani. Do 1990. nije ih se smjelo preispitivati, a nakon 1990. Hrvatska je tražila svoje mjesto pod suncem, pa Jasenovac opet nije došao na dnevni red. Zato je i danas ljudima teško objasniti što se u radnom logoru doista događalo za vrijeme Drugog svjetskog rata. Donedavno nisu bili dostupni ni dokumenti koji bi prikazali drugačiju sliku, no sada su ti dokumenti dostupni. Zato na osnovu dokumenata i činjenica, svjedočanstava živih ljudi, napokon treba utvrditi što se doista događalo u Jasenovcu”, ističe Igor Vukić. Dodaje potom da je u radnom logoru u Jasenovcu bilo najviše Hrvata protivnika tadašnjeg režima, a bilo je, kaže, i manji broj muslimana, te Srba. ”Prema našim istraživanjima, Srba je bilo najmanje. Ta istraživanja bi trebalo nastaviti, kako priča o Jasenovcu više ne bi opterećivala odnose između Hrvatske i Srbije. U Jasenovcu je bilo i skupina Židova koji su izuzeti od deportacija. Bio je tu i sabirni logor za logore u Njemačkoj. No u Jasenovcu je postojao, prije svega, radni logor, a prema mojim istraživanjima tamo nije bilo masovnih ubojstava. Pogotovo ne postoje dokazi koji bi mogli potvrditi priču o 80.000 žrtava, lažnu priču koja je i danas aktualna. Popis navodnih žrtava u spomen području Jasenovac ne odgovara, dakle, istini. Danas se može doći do dokumenata i materijalnih ostataka, a postoje i živi ljudi – svjedoci tadašnjih događaja, koji mogu ispričati svoja iskustva. Iz onoga što smo istražili, jasno je da broj od 80.000 žrtava nije realan, da je itekako preuveličan”, podvlači Vukić. Pojašnjava potom da je u radnom logoru Jasenovac bilo dosta dječaka koji su tamo dopremljeni nakon bitke na Kozari. Dječaci su u logoru Jasenovac učili za razna obrtnička zanimanja. U radnom logoru kažnjenici su proizvodili automatske puške, šivali uniforme, u kožari izrađivali cipele, dok je skupina zarobljenih arhitekata radila nacrte za zgrade. ”O Jasenovcu su i za vrijeme komunizma objavljene knjige, poput one Antuna Miletića iz 1988. godine (objavljena u Beogradu), te knjige ‘Sećanja Jevreja na logor Jasenovac‘, objavljene 1970. godine u Novom Sadu. U toj knjizi liječnici (Židovi), opisali su, između ostaloga, kako su se borili s epidemijom tifusa te kako su raznim mjerama uspjeli suzbiti tifus u Jasenovcu. U Državnom arhivu u Zagrebu pronašli smo popise zarobljenika puštenih prije nego li im je istekla kazna. Radi se o grupama od 300 do 500 ljudi. Postoje i dokumenti o suđenju desetorici ustaša koji su na kraju strijeljani pred zatvorenicima, jer su uhvaćeni u krađi. Uvjeti života u radnom logoru Jasenovac nisu, dakle, bili tako loši, kako ih se dosad opisivalo. No, Jasenovac je do danas ostao tabu tema, jer su se ljudi nerado upuštali u istraživanje teme, jer su znali da će ih napadati. Ranije se nije smjelo sumnjati u brojku od 700.000 ubijenih, jer se zbog iznesene sumnje išlo u zatvor. I Franjo Tuđman je osuđen, između ostaloga, jer je rekao da je broj od 700.000 žrtava prenapuhan. On je procijenio da nije moglo biti više od 50 do 60 tisuća žrtava. No i to je procjena, jer dokumenti na osnovu kojih bi mogao reći pravu istinu tada nisu bili dostupni. Čudno je, međutim, da u Hrvatskoj i danas vlada šutnja. Država bi trebala poticati istraživanje ove teme, jer je Hrvatskoj u interesu da se dozna prava istina. No, naši političari šute, a mediji nepotrebno oko ove teme izazivaju histeriju”, primjećuje jedan od autora knjige ‘Jasenovački logori’. Vukić objašnjava potom da ne bi valjalo otići u drugu krajnost, pa reći da u Jasenovcu za vrijeme NDH nije bilo zločina. Zločina je bilo, no zatvorenici nisu ubijani masovno kako se za vrijeme komunizma tvrdilo. Likvidirani su oni zatvorenici koji bi pri pokušaju bijega napali stražare, pogotovo ako je bilo ranjenih ili poginulih stražara. Likvidirali su i neke uhićene partizanske zapovjednike, pa tako i moga djeda. No, moga oca, baku i prabaku, koji su u Jasenovcu završili nakon što su se predali za vrijeme bitke na Kozari, kasnije su pustili i oni su kasnije živjeli u Pakračkoj poljani. Dakako, zločin je bio i to što su Židove i Rome zatvarali samo zato što su Židovi i Romi, te su ih internirali u logore u Njemačku. No, mnogi Židovi koji su ostali u Jasenovcu preživjeli su upravo zahvaljujući činjenici da su ostali u tom radnom logoru, te da nisu internirani u Njemačku. Otac Žarka Puhovskog pušten je, primjerice, nakon dvije godine”, ističe Vukić. Naglašava zatim da je nužno i dalje istraživati dokumente i činjenice, kako bi došli do cjelokupne istine o Jasenovcu, jer se ta istina ni danas ne zna. ”Mislio sam da će Vladino Vijeće za suočavanje s posljedicama totalitarnih režima dati prijedloge kako se treba postaviti prema toj povijesti, odnosno koji tip istraživanja treba pokrenuti. No i to Vijeće šuti. Čudno je i vrlo štetno kada Milorad Pupovac i drugi predstavnici Hrvatske vlade šute na skupovima na kojima predstavnici Vlade iz Srbije govore javno laži o Jasenovcu, odnosno kada i dalje ističu broj od čak 700.000 navodnih žrtava. Takvim lažima naši bi se morali suprotstaviti. Zato treba ustrajati na istraživanjima te na istini, jer bi izricanje istine uvelike pridonijelo smirivanu stanja u društvu”, zaključuje istraživački novinar kojega protivnici ne mogu nazivati ‘ustašom’, jer Vukić ne krije da je po ocu pripadnik srpske etničke skupine, dok mu majka ima hrvatske i češke korijene. Vukić dodaje da je na terenu i kroz predstavljanja knjige ‘Jasenovački logori‘ vidio da oko ove teme među običnim građanima nema tenzija, već da tenzije podižu mediji, koji ne žele dublje istražiti cijelu ovu priču, već osobe koje to čine proglašavaju povijesnim revizionistima, simpatizerima Nezavisne države Hrvatske, a lijepe im i druge etikete.