Neispričane vukovarske priče: 'Bio sam školarac kad su me osudili na smrt i stavili pred streljački vod'
Sve je počelo krajem ljeta 1991. g. Ja sam tada bio klinac, imao sam tek 18 godina i osobno mi je bilo nezamislivo sve što će se u Vukovaru dogoditi.
Bilo mi je nepojmljivo da su moguće tolike bolesne glave da se dogodi tako veliko razaranje i to od dojučerašnjih susjeda, prijatelja i poznanika. Ja sam još u svibnju išao u školu, družio se s tim ljudima, jeli jedni kod drugih kao i prije toga, nisam niti naslućivao što se u njihovim glavama odvija i priprema. Možda ovi stariji jesu, ne mogu reći, ali ja kao klinac nisam.
Cijelo vrijeme rata nisam toliko imao vremena razmišljati o tome jer je bilo važnije sačuvati glavu i glavu ljudi koji su oko tebe, tu je i obitelj za koju strahuješ jer nije to bio rat na livadi, pa ti je obitelj koliko toliko na sigurnom dok se ti boriš, to je rat u tvojoj ulici, u tvom kvartu, u tvom dvorištu.
***
Nakon što smo bili prisiljeni napustiti položaj na Trpinjskoj cesti 13. 11. 91. povlačili smo se ulicu po ulicu, kuću po kuću, vjerujući u pomoć koja će doći. Bili su to najteži dani od početka rata, gladni, iscrpljeni, spavanje se svodilo svega na sat-dva, jer vremena za spavanje više nije bilo. Zapovjednika obrane više nije bilo, napustili su grad a mi smo ostali sami. Grad je gorio, detonacije su odzvanjale bez prestanka, doslovno je podrhtavala svaka stopa zemlje, sve je prazno, samo slomljena stabla po cesti, opeke, žice od struje, mrtvi suborci u jarcima prekriveni najlonom ili nekom dekom, strah, ogroman strah. A u glavi samo jedno pitanje što će biti sutra?, hoće li pomoć doći?, što kažu na vijestima?, kuda dalje? i opet strah, strah od nepoznatog, jer više nema ničega, ostao je samo taj tupi pogled u daljinu i pogled u strah.
***
Činjenica da je cijeli Vukovar i njegova okolica, kao i svi putovi do srpskih koncentracijskih logora, kao i sami logori bio jedna velika klaonica. Tamo gdje je ubijen i jedan zarobljenik ili civil je mjesto najvećeg zločina jer muke kroz koje su ljudi prolazili su neopisive. Svako to mjesto nosi krike patnje i muke, i to je ono što se nikada ne smije zaboraviti jer sve te žrtve imaju svoje ime i prezime, a njihova muka nas obvezuje da se ne zaboravi.
***
Zadnjih dana nismo znali niti što se događa u Vukovaru, jer su Vukovar i Borovo Naselje presjekli na pola kod naselja Lužac. U noći sa 12./13. i sa 13./14.11. nekoliko grupa je otišlo u proboj, mahom zapovjednika, ali i drugih. Mi koji smo odlučili ostati nastavili smo borbu prsa u prsa povlačeći se kuću po kuću, ulicu po ulicu. Nismo imali nikakve komunikacije izvan Vukovara, a niti u samom Vukovaru. Nastalo je opće rasulo, ali smo se sami pregrupirali i davali maksimalni otpor. Kao što sam napisao, nekako smo se nadali da bi pomoć ipak mogla stići, premda smo podsvjesno bili svjesni da je to gotovo nemoguće. Ali kako kažu nada umire posljednja, tako je bilo i kod nas.
S naše strane proboj je bilo nemoguće izvesti, jer nismo imali s čim, a njihove snage su bile prevelike i prejake da bi ih se moglo probiti. Možda da su se uspjele ubaciti svježe snage i municija pa da onda krenemo u obostrani proboj, no to je sve jako relativno, jer ponavljam, njihove snage su bile prejake.
***
Iako smo 90 dana bili napadani svim i svačim i iako je sama ta činjenica za jednog 18-godišnjaka bila horor film, još uvijek je to bila koliko toliko fer borba, borba koju možeš shvatiti i prihvatiti - oni tebe ili ti njih. Ali kad su nas zarobili, e to je bilo rušenje svih mogućih shvaćanja, rušenje idealne slike ljudi i shvaćanje da horor tek počinje i da je sve viđeno i proživljeno u 90 dana opsade tek djelić patnje. Tek manji djelić patnje...
Kad su nas opkolili četnici u krugu Borovo Comerca iz sekunde u sekundu slijedio je novi šok. Ubojstva su se događala uz mene i oko mene i to je bilo nešto o čemu nisam imao vremena razmišljati, samo sam u sebi ponavljao "Bože pa što je ovo".
***
Jako puno ljudi je umrlo za vrijeme mučenja u logorima. Sjećam se svog suborca pok. Božo Kelava iz Vođinaca (kod Vinkovaca). Čovjek je dragovoljno iz Austrije došao u Vukovar, bio je sa mnom na položaju. Ranjen je 4 puta i svaki puta se vraćao nazad na položaj. Zarobljen je kao ranjenik. Mučili su ga danima, na ranu mu stavljali sol, kroz prostrijelnu ranu na nozi provlačili žicu, premlaćivali po nekoliko puta na dan... Umro je jedne noći s nama u ćeliji. Bilo je strašno gledati njegove muke, a nismo mu mogli pomoći. Nevjerojatno koliko je to bio jak, srčan i hrabar čovjek. Takvih je bilo jako puno. Mnogi su umrli nakon razmjene. U ovih 20 godina mnogo njih više nije među nama.
***
Na smrtnu kaznu strijeljanjem sam osuđen zbog oružane pobune protiv SFRJ (jer sam bio u ZNG-u), zbog narušavanja ustavnog poretka SFRJ (opet jer sam bio u ZNG-u), zbog neodazivanja na poziv u regularne jedinice tzv. JNA (generacija koja je trebala ići na služenje u tzv. JNA), zbog pružanja otpora jedinicama tzv. JNA (naravno jer sam bio u ZNG-u)... Bila je još hrpa nabrojanih parafa, točaka, podtočaka i stavaka, no ovo su najvažnije, po njima naravno.
Izricanje presude izvršeno je 21.12.1991. godine na Vojno istražnom Sudu u Beogradu. Suđenje je trajalo nešto manje od 1 sata, uz branjenika po službenoj dužnosti.
Presuda nam je pročitana u više navrata, konkretno meni 8 puta i 8 puta sam išao pred streljački vod. Naravno već nakon 3 puta smo znali da je to vid psihičkog zlostavljanja. Jer svaki puta bi bili u potpuno istoj proceduri izvedeni pred streljački vod, slušali zapovjedi, priprema, pozor (čekaš pali). No uvijek je postojala mogućnost da budala doista izgovori i ono "pali".
No, nisam ja jedini koji je bio osuđen na smrtnu kaznu strijeljanjem pred Vojno istražnim Sudom u Beogradu. Inače u vojno istražnom zatvoru u Beogradu sam proveo svega 15-tak dana, ostalo vrijeme zarobljeništva (9 mjeseci) proveo sam u Staićevu, Begejcima, Sremskoj Mitrovici, Nišu, Bubanj potoku, Odžacima, pritvoru MUP-a Srbije u Novom Sadu, Erdutu, Dalju, Bačoj Palanci.
Ono što su mi htjeli natovariti i zbog čega su me mučili strujom, premlaćivanjem, polijevanjem vodom vani na minusu, držanjem budnim tijekom cijele noći, izgladnjivanjem... bilo je da sam sudjelovao u pokolju 43 srpske djece u vrtiću u Borovu Naselju. Naime, tu informaciju je objavila TV Beograd, a nakon izvjesnog vremena ju i demantirala, samo to nije došlo do ušiju naših ispitivača. Kasnije su mi pokušali natovariti klanje nekih rezervista i vojnika tzv. JNA, što je naravno bila laž, ali nekako su morali srpskim majkama u Srbiji opravdati silne gubitke u Vukovaru, pa im je najlakše bilo natovariti to nama na grbaču, osuditi nas i izvesti pred kamere da pokažu "evo, to su ti koji su klali srpske sinove i decu".
I tako svaki puta kad se u hodniku začuje ključ ili kad ga stražar gurne u ključanicu
***
Sjećam se kad smo stigli na Osječki trg, bilo je užasno puno ljudi, tisuće ljudi. Tolika gužva da jednostavno nismo mogli izaći iz autobusa, pa je vojska i policija napravila kordon kako bismo mogli izaći iz autobusa. Svi su se naguravali kako bi dočekali svoga; obitelji, suborci, prijatelji, poznanici....
Mene nitko nije čekao, jer majka nije znala da će biti razmjena. Izašao sam iz autobusa i imao sam silnu želju nekoga zagrliti, suze su same tekle, emocije su bile prejake i presnažne, jer nakon 9 mjeseci i sveg pakla polako shvaćaš da si na slobodi i da si živ.
Okretao sam se oko sebe, neki su me gurali kako bi prošli do svojih, a ja sam odlučio; zaletio sam se u kordon i zagrlio jednog gardistu iz osiguranja. Obojica smo pali na tlo i tu je pukao kordon.
Čovjek je prihvatio zagrljaj i plakao više nego ja. To su trenuci i sjećanje koje nitko ne može izbrisati.
***
Do 18.11.2014. portal Dnevno objavljivat će priče čije ste ulomke upravo pročitali: Naši i njihovi generali, Tko je u Vukovaru ubijao civile, Zadnji dani prije okupacije, Zarobljavanje, Mučenja u srpskim logorima, Povratak iz logora...
I ovim putem zahvaljujemo autoru što nam je omogućio objavu ovih priča.
- Autor: S.Vučković/Dnevno.hr
- Photo: Screenshoot youtube
