NENAD STAZIĆ KUMOVAO PRIKRIVANJU NAJVEĆEG GENOCIDA NAD HRVATIMA

Šokantno, i neshvatljivo – Nenad Stazić kumovao je prikrivanju najvećeg genocida nad Hrvatima, predloživši Hrvatskom saboru u doba vladavine Ivice Račana suspendiranje Komisije za žrtve rata i poraća! Tako se – danas „najglasniji“ saborski zastupnik reformiranih komunista, pridružio čitavoj legiji hrvatskih dužnosnika koji su još od prvih slobodnih izbora, do današnjeg dana, pridonijeli da najveći genocid počinjen nad hrvatskim narodom u njegovoj povijesti, gotovo padne u zaborav! Iako se danas u Hrvatskoj susrećemo sa velikim ekonomskim i društvenim problemima, poput gotovo najviše stope nezaposlenosti u Europi, želim ove retke posvetiti onima koji su uglavnom bili zaboravljani od prethodnih vlasti – hrvatskim žrtvama II. svjetskog rata i poraća. Nikada ne smijemo zaboraviti one koji su svojim životima još od davnina, preko velikih svjetskih ratova, pa sve do Domovinskoga rata, omogućili slobodnu Hrvatsku Domovinu u kojoj danas živimo. I dok je tijekom svetoga Domovinskog rata na Oltar Domovine svoje živote položilo 15.970 hrvatskih branitelja i civila (podaci Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar) sjećanje na sve one znane i neznane žrtve jugokomunističkih zločina tijekom, i nakon II. svjetskog rata, zamućeno je tijekom dugih godina sustavnog prikrivanja i uništavanja podataka, kako od strane komunističkih vlasti bivše države, tako i od strane demokratskih vlasti Republike Hrvatske. Kada kažem „demokratskih vlasti RH“ prije svega mislim na razdoblja vladavine socijaldemokrata kao slijednika bivšeg saveza komunista. Za vrijeme Jugoslavije tri puta se provodio popis ratnih žrtava, dok termin „poratne“ žrtve uopće nije postojao. Jugo komisije iz 1946., 1950. i 1964. godine popisivale su samo žrtve iz redova NOV-a, dok se žrtve iz redova Hrvatske Domovinske vojske, pa čak niti civili, u komunističkim žrtvoslovima nisu smjele spominjati. Tako je došlo do ogromnog nesrazmjera između popisanog i stvarnog broja žrtava. Kako se radi o više od milijun stanovnika Hrvatske, BiH i Vojvodine a koji su na ovaj način „isparili“ iz postojanja, komunističke vlasti smislile su „efektno“ rješenje. Hrvatske vojnike i civile brojčano nisu zaveli pod žrtve partizana i jugokomunista, već su ih pripisali žrtvama hrvatskih logora. Tako je stvoren mit o Jasenovcu, kao mjestu na kojemu je ubijeno „više od 700.000 ljudi“. Postoji i konkretan razlog – zašto su jugoslovenske vlasti višestruko uvećavale ratne žrtve jedne strane na štetu druge strane – u tadašnjim zahtjevima za ratne odštete Jugoslavija je morala opravdati ukupni broj od 1.700.000 ratnih žrtava, jer se stvarni popis žrtava na području bivše Jugoslavije kretao preko jednog milijuna ali ne žrtava u redovima partizana! Većina stvarnih žrtava jugokomunista, pripisana je režimu NDH. Istina o Jasenovcu sasvim je drugačija. Od 1941. do 1945. godine u logoru Jasenovac ubijeno je, između 15 i 20 tisuća ljudi– ali tek nedavno je šira javnost saznala da je logor bio u funkciji do ranih 50-ih godina, te da je poratnih godina kroz njega prošao nikad utvrđen broj hrvatskih vojnika i civila – što će u konačnici ponovno smanjiti broj ubijenih Srba, Roma, i „drugih naroda i narodnosti“, na račun ubijenih Hrvata. Nakon demokratskih promjena, i provedbe prvih slobodnih izbora u RH, mlada Hrvatska država, iako opterećena Domovinskim ratom – odlučila se vrlo ozbiljno posvetiti izradi popisa ratnih i poratnih žrtava. U tu svrhu Hrvatski sabor u veljači 1992. posebnim Zakonom osnovao je Komisiju za ratne i poratne žrtve, čiji konačni cilj bješe izrada popisa žrtava 2. svjetskog rata i poraća. Sa više ili manje zastoja komisija je dobro obavljala svoj posao – vođena principom da je žrtva – žrtva, bez obzira iz koje vojske ili naroda je došla. Do 1999. godine sistematskim radom na terenu komisija je popisala više od 260.000 hrvatskih žrtava. Ovaj broj još uvijek je bio daleko od konačnoga, jer sva područja nisu obrađena jednako kvalitetno (najtočnije su obrađena područja koja se danas nalaze u sastavu Republike Hrvatske, dok su određena područja BiH obrađena nepotpuno). Iako je rad Saborske komisije za žrtve rata i poraća na terenu bio izuzetan, 3. siječnja 2000. godine u Hrvatskoj su na vlast došli reformirani komunisti predvođeni premijerom Ivicom Račanom. Nova vlast je po hitnom postupku odlučila suspendirati rad komisije. Novopečeni saborski zastupnik Nenad Stazić tada je na sjednici Hrvatskog sabora predložio ukidanje komisije, te je Sabor izglasao poseban Zakon o ukidanju iste. Članovi komisije i popisivači na terenu vrlo brzo prisiljeni su predati sve prikupljene podatke i materijale, u pojedinim slučajevima čak i pod prijetnjom represije. Nadam se da su ti materijali arhivirani, i postoje i danas, ali zbog načina na koji je došlo do naprasnog prekida rada ove saborske komisije, izražavam sumnju po tome pitanju.

U periodu od 2000. do 2004. godine izgubljeno je mnogo dragocjenog vremena – brojni svjedoci zločina u međuvremenu su umrli. Nakon 2004. godine vlasti u Republici Hrvatskoj nisu iskoristile priliku kako bi ponovno pokrenule rad Saborske komisije za žrtve rata i poraća – Hrvatska se okrenula svome europskome putu, dok su žrtvoslovi stavljeni u drugi plan. Ovo pitanje počinje se aktualizirati tek za vrijeme druge vladavine reformiranih komunista pod premijerom Milanovićem, no iako pojedinačni zahtjevi za ponovnim osnivanjem komisije postoje, uvjeti za to ne postoje. Tek dolaskom na vlast Domoljubne koalicije u 2016. godini, u javnosti se glasno i otvoreno počelo pričati o golemim hrvatskim žrtvama 2. svjetskog rata i poraća. Danas domoljubni hrvatski mediji otvoreno zazivaju lustraciju, kojoj bi temelj mogao biti upravo ovakav jedan sveobuhvatni žrtvoslov. Izgubljene su silne godine dragocjenog vremena. U periodu od 2000. do 2016. umrlo je na tisuće svjedoka komunističkih zločina iz rata i poraća. Ali živih svjedoka još uvijek ima! To jesu ljudi starije životne dobi, od 80 godina, na više – ali to su ljudi koji žele budućim generacijama prenijeti istinu o zločinima, i krajnje je vrijeme da im se za to pruži prilika. Hrvatski sabor trebao bi po hitnom postupku donijeti novi Zakon kojim bi se reguliralo osnivanje komisije za žrtve rata i poraća – ovo nam je zadnja prilika, jer godine prolaze i s njima odlaze posljednji svjedoci najvećeg genocida nad Hrvatima.