NEPOZNATI JUNACI: ČETNICI IM UCJENILI GLAVE NA 200.000 TADAŠNJIH MARAKA

O „ Čelavcima „ izviđačima-diverzantima maloljetnim dragovoljcima Domovinskog rata smo počeli pisati još neki dan i ovo je nastavak priče o tim hrabrim momcima koji su napuštali svoje školske klupe i umjesto knjiga uzeli oružje u svoje ruke te ravnoprano sa ostalima stali u obranu lijepe naše. Prvi „ Čelavci „ koji su se okupili i formirali izviđačku-diverzantsku skupinu su bili pok. zapovjednik Željko Špiljar, Jasna, Ivica, Živac, Tomi, Kiki, pok. Lugi, Bosanac i Amir , a kasnije su im se pridružili pok. Haš, Darko i pok. Dugan. IZ ŠKOLSKE KLUPE NA RATIŠTE Te davne 1991. godine nitko od tih momaka nije slutio da će ih rat izvuči iz školskih klupa i spojiti njihove sudbine. Dolazili su većinom iz Zagreba i okolice,a većina njih se upoznala na ratištu tjekom' 91 godine gdje su zajedno nastavili svoj zajednički ratni put kasnije u 124. vukovarskoj brigadi nakon pada Vukovara. Za većina starijih boraca koji su trebali biti autoritet mladim „ Čelavcima „ upravo se dogodilo suprotno, ti momci su bili uvijek prvi ispred svih tamo gdje je to bilo najpotrebnije. Većina njih tada nije imalo odsluženi vojni rok već su u hodu naučili baratati sa oružjem i ponašati se kao pravi profesionalci. Jedini među „ Čelavcima „ se tada kao malo stariji isticao Ivica ( iz okolice Samobora ) koji je došao iz 1. gardijske brigade „ Tigrovi „. Ivica je ubrzo i postao zamjenik zapovjednika pok. Željka Špiljara - Žaca koji je od samog početka okupljanja vodio „ Čelavce“ . Žac je također bio iz Zagreba točnije iz Rudeša i kao dragovoljac HOS-a je otišao za Vukovar gdje je ostao do zadnjeg dana te izašao u proboju zajedno sa preostalim živim HOS-ovcima iz Vukovara. Ivica Arbanas, Ivan Anđelić – Dok i pok. Žac su bili suborci iz Vukovara sa Sajmišta i tada velika podrška „ Čelavcima „. IZA NEPRIJATELJSKIH LINIJA Izviđanja su im bila svakodnevnica,a odlazak iza neprijateljskih linija odrađivali su u šali. U sami Cerić odlazili su u nekoliko navrata gdje su nanjeli velike štete neprijatelju kao i prema Vukovaru na relaciji Sv. Ana – Marinci kada su od strane srbo četnike vojske bili primjećeni i pod teškom artiljerijskom vatrom se jedva izvukli žive glave u Nuštar. U tom izviđanju nastradao je dozapovjednik IV. Bojne i Tenkovske jedinice 204. Vukovarske brigade Antun Petrić Frenki iz Vukovara. Prvi među Čelavcima u Nuštru je bio ranjen Kiki koji je sa 17. godina točnije 15.08.1991. godine iz Zagreba otišao kao maloljetni dragovoljac u istočnu slavoniju. Kiki je bio obrađen u vinkovačkoj bolnici i nakon toga je prebačen u ratnu bolnicu koja se nalazila u Cerni. Nakon pet dana napušta samovoljno stacionar i na štakama se vraća svojim suborcima u Nuštar gdje je pod prismotrom od strane pok. Tene medicinske sestre iz Pleternice redovito primao terapiju. Nakon par dana sa drenom u nozi vratio se aktivno svojim zadaćama. Nakon dosta provedenog vremena u Nuštru, Čelavci zajedno sa svojom jedinicom su prebačeni u Durgutovicu kod Ivankova. U Durgutovici pridružuju im se tri nova momka, a to su pok. Haš, Deni i Darko. Pok. Haš je bio već stari borac koji je također prošao već do tada dosta ratišta, a Deni je došao iz HOS-a. Deni je '91 bio zarobljen kod Korita te završio u logoru – Stara Gradiška. U Durgutovici drugi ranjeni „ Čelavac „ je bio Bosanac kojemu je geler rasprskavajućeg metka prostrijelio obraz na licu. Bosanac je obrađen u vinkovačkoj bolnici i nakon obrade vratio se svojim suborcima na liniju gdje je dalje također izvršavao sve svoje zadaće. „ Čelavci „ u Durgutovici nastavljaju svoja izviđanja prema neprijateljskim linijama (Karadžićevo) gdje su se već prvi dan teško sukobili sa neprijateljem ( niški specijalci i beli orlovi ). U jednoj od tih akcija nastradao je pok. Zoki iz Zagreba koji je bacajući ručnu bombu na neprijatelja aktivirala njemu iznad glave. Zoki je ozljeđen od kuglice iz ručne bombe koja je prošla između oka i očnih kapaka te se zaustavila u malom mozgu. Zoki je bio treći po redu ranjeni „ Čelavac „. Zbog komplicirane i nemoguće operacije jer kuglica se nalazila u centru živaca kod malog mozga po nalogu i preporuke doktora, Zokiju je preporučeno da bi bilo najbolje da se razduži i vrati kući jer svaki nezgodan udarac u glavu mogao je tada biti poguban za njega ali on je ostao dalje sa svojim „ Čelavcima „. Umro je kasnije zbog posljedice ranjavanja. U toj istoj akciji Živac je lakše ozljedio nogu. Nedugo nakon tih događanja nastradao je četvrti po redu Deni koji je bio ranjen na liniji u ruku od strane četnika koji su u izviđanju došli do naše linije. Deni je također nakon obrade ostao sa „ Čelavcima „. Peti ranjeni „ Čelavac „ i među zadnjima koji su se pridružili tim momcima bio je Darko koji je nagazio paštetu. Zahvaljujući brzoj intervenciji svojih suboraca, Darko je odveden u bolnicu. Pok. Lugi je umro u agoniji od PTSP-a, a pok. Dugan poslije rata oduzeo si je svoj mladi život. Haš je poginuo u oslobađanju Rame, a o tome više u nastavku priče o „ Čelavcima „. Zbog svih tih tada sposobnih i hrabrih mladića zajedno na čelu sa svojim zapovjednicima ( Dok, Lipi i pok. Žac ) koji su zajednički zadavali teške udarce neprijateljima, četnici su im ucjenili glave na tadašnjih 200.000 maraka ( 100.000 maraka za „ Čelavce „ i 100.000 maraka za zapovjednike ). Njihova mladenačka hrabrost je bila zadivljujuća. Polovicom '92 godine ostatak „Čelavca“ odlazi u BiH točnije u Prozor i Ramu. Samo hrabri Ramljaci i „Čelavci“ mogu izvjesiti hrvatski stijeg u Ravnom i danonoćno bdjeti, preko nišana, da ga netko ne bi obeščastio i skinuo. Svaki četnik koji bi takvo što pokušao, prešao bi u novi kvalitet – smrt. Nastavak slijedi ............ [slideshow_deploy id='53805']