NEVJEROJATNO SVJEDOČANSTVO: Na stratištu 40.000 Hrvata

Na Kočevskom Rogu su koncem svibnja i početkom lipnja 1945. godine, partizani proveli najveći genocid nad hrvatskim narodom. Likvidacije nisu bile nužno zlo, greška ili likvidacije suradnika okupatora, bio je to planiran genocid protiv čovječanstva u ime ideologije, u ime komunističke revolucije. Žrtve su dovedene iz Bleiburga…

Tito je 13. svibnja izrazio žaljenje britanskom ambasadoru, što od saveznika, osim Sovjetskog Saveza, nije do tada dobio odgovor za uspostavljanje jugoslavenske okupacijske zone u Austriji, prema noti Jugoslavije od 2. travnja 1945. godine. Britanska vlada je ostala kod svog zahtjeva od 12. svibnja 1945., kojim je tražila Tita da izda naređenje o trenutnom povlačenju partizana s teritorija Austrije na jugoslavensku stranu, podrazumijevajući granicu s Austrijom od 1937. godine.

Tito i predsjednik slovenske Vlade, Boris Kidrič, dobili su 17. svibnja depešu iz Klagenfurta – izvještaj o održanoj antifašističkoj konferenciji koja je izabrala Pokrajinski narodnooslobodilački odbor za Korušku. U izboru je sudjelovalo 280 delegata, a za predsjednika je izabran dr. France Petek. Konferencija je obznanila deklaraciju kojom je odbacila Landesregierung – vladu koju su nazvali pronacističke obojenosti (Vlada Koruške) i pozvali narod na borbu protiv ostataka nacizma i priključivanje Koruške,Titovoj Jugoslaviji.

Izvlačenje ratnog materijala i zarobljenika

Tito tu deklaraciju nije komentirao, a još manje uvažio, pa je donio svoju odluku 19. svibnja 1945. godine. Tog dana je odgovorio na notu britanske Vlade od 17. svibja 1945. godine, da je Vlada Demokratske federativne Jugoslavije izdala naredbu jedinicama Jugoslavenske armije da se povuku iz Koruške na predratnu graničnu liniju. Dalje je Tito u tom odgovoru naveo, da je na taj način udovoljeno savezničkim željama.

Posebno je naglasio da povlačenje jugoslavenske vojske ovisi o prebacivanju ratnoga plijena. U 8,30 sati toga dana kada je predana Titova depeša Britancima, iz štaba 26. partizanske divizije je u štab odreda na Koruškoj, stigla vojna depeša u kojoj je stajalo: »Naša vlada odlučila je da iz Koruške povuče naše trupe na staru granicu, s tim, da se izvuku ratni materijal i zarobljenici.« Engleska vojska je pristala na predaju zarobljenika i ratnog materiala, a time je započeo – križni put hrvatskog naroda.

Prema svjedočenjima, na Kočevskom Rogu likvidirano je oko 40.000 Hrvata, oko 5000 slovenskih domobrana, te nekoliko tisuća pripadnika srpske i drugih narodnosti. Doveli su ih iz Bleiburga preko Jesenica u logor Šentvid kod Ljubljane. U tom logoru razvrstali bi ih prema narodnostima u posebne A, B i C kategorije. Raspored u B i C značio bi – smrt. Poslije razvrstavanja, vlakovima bi ih dovezli u Kočevje, po nekim saznanjima i oko 8000 dnevno. Sa železničke stanice odveli bi ih u područje Kočevskog Roga. Likvidacije su obavljajli noću, sve do sredine lipnja 1945. godine.

Kočevski Rog su izabrali zbog poznavanja terena. Na tom području u ratu je bilo sjedište Glavnog štaba NOV-a Slovenije, rukovodstvo Osvobodilne fronte i vrh CK KP Slovenije. Sjedište je bilo u Bazi 20.

Likvidacije su obavljali dragovoljci 11. dalmatinske brigade, 26. dalmatinske divizije Jugoslvenske armije. U drugoj polovini svibnja 1945., u tu jedinicu došla je komesarka Milja (Milka Planinc) i tražila dragovoljce za likvidacije »bandita«. Obećala im je velike nagrade, ordenje i potom odvela u Kočevski Rog. Danas znamo, da joj je desna ruka bio Simo Dubajić. U Kočevju su pripadnike dragovoljaca 11. dalmatinske brigade dočekali slovenski partizani koji su ih razvozili u teško dostupna područja puna prirodnih jama.

Miljino ‘kanibalsko’ ubijanje…

O tome je mnogo u Hrvatskom slovu pisao istraživač, Zoran Božić. Posebno o Milki Planinc kao – đavoljoj komesarki: »Ona je bila obdarena maštom sotonskog stručnjaka za mučenje i ubijanje ljudi. Ona je masovne likvidacije pretvorila u kanibalsko ubijanje“, pisao je Zoran Božić.

Komesarka Milja, napisao je Zoran Božić, prema izjavi dragovoljca 11. dalmatinske brigade, partizana Jure, živim je žrtvama zabijala čavao u lubanju i pritom govorila: »Da li sam ti konačno izbila iz glave Nezaviznu hrvatsku državu?« Drugi njen specijalitet se zvao – »slano hrvatsko srce«. Nakon četiri jakih udaraca sjekirom u području prsa, u obliku četverokuta, izvukla bi žrtvi srce i vukla ga po podu.

Rekorder likvidator na Kočevskom Rogu bio je Ante Čepić, Hrvat iz Makarske. On je likvidirao 3800 Hrvata. Drugi na listi likvidatora sa 3000 žrtava bio je Ljubo Periša iz Šibenika, dok je treće mjesto zauzeo Ado Dragić, likvidiravši 2200 nesretnika. Nikola Marić iz Boke Kotorske i komesarka Milja (Milka Planinc) našli su se na četvrtom i petom mjestu. Inače, Ljubo Periša svoj je životni put završio u Novom Sadu – pobio je svoju djecu, ženu i sebe. Svi likvidatori ubojice 11. dalmatinske brigade su poslije zločina, za nagradu dva tjedna boravili na Bledu.

Slovensko Društvo za obilježavanje stratišta, koje je tada vodio g. Janez Perme, 1992. godine je na stratištima na Kočevskom Rogu postavilo 14 skulptura, spomenika stradanju žrtava na Kočevskom Rogu. Društvo je 2015. godine svom nazivu dodalo i naziv Huda jama, i kao samostalna pravna osoba registrirano je i u Hrvatskoj. Predsjednik Društva Huda jama u Zagrebu je Roman Leljak.