NEŽELJENA EUROPSKA DRŽAVA SLAVI 60. ROĐENDAN: I dalje nemaju himnu, a zastavu je ‘nabrzinu’ nacrtao profesor likovnog
Cipar, podijeljena država koja je dom dvjema britanskim vojnim bazama i mirovnoj misiji Ujedinjenih naroda, u nedjelju bez velike pompe obilježava 60. godišnjicu neovisnosti od Velike Britanije.
“Neovisnost je tada bila kompromis koji nijedna od sukobljenih strana nije htjela ili tražila“, ističe Hubert Faustmann, profesor političkih znanosti sa sveučilišta u Nikoziji.
Za taj mediteranski otok, gdje danas ukupno živi 1,2 milijuna ljudi, u povijesti su se borila razna kraljevstva i civilizacije.
U moderno doba ostao je podijeljen između grčkog juga i turskog sjevera.
“Dvije britanske baze, kaotičan ustav i turska okupacija – kakva neovisnost?”, upitao je Georgios Afksentiu, ciparski Grk koji radi kao restaurator u popularnoj nikozijskoj ulici Ledra, nazvanoj po antičkom imenu grada.
Danas popularna pješačka zona u blizini venecijanskih zidova, Ledra je tijekom krvavog gerilskog rata koji su ciparski Grci vodili protiv britanskih vojnika krajem 50-ih godina prošlog stoljeća bila poznata kao “ulica smrti”.
Većinski grčka zajednica na Cipru između 1955. i 1959. borila se za ‘enosis’ – ujedinjenje s “maticom” Grčkom.
Ciparski Grci prihvatili su 1960. britansku ponudu da budu neovisni, ali uz uvjet da Britanija zadrži suverenitet nad dvije obalne baze. Kasnije će uslijediti sukobi grčke i turske zajednice i posljedična turska invazija na sjever Cipra 1974. godine.
Nevažan datum
Predaja vlasti nad otokom dogodila se u noći s 15. na 16. kolovoza 1960. godine. Posljednji britanski guverner Hugh Foot vlast je predao prvom ciparskom predsjedniku, pravoslavnom arhiepiskopu Makariju.
Neovisnošću su dovršena stoljeća dominacije niza vlastodržaca – od Asiraca, Perzijanaca, Grka i Rimljana, do Britanaca koji su cijenili strateški položaj otoka, posebice nakon Sueske krize 1956. godine.
Odnosi između Republike Cipra, danas članice Europske unije, i Velike Britanije ostali su snažni i nakon proglašenja neovisnosti.
Britanski posjetitelji najveći su izvor zarade ciparskom turističkom sektoru, iako je pandemija koronavirusa na neko vrijeme to zaustavila.
Dan neovisnosti koji se obilježava u nedjelju, kad je većina Ciprana na plažama, nije “zapravo toliko važan”, naglašava Gianis Jonau, osnivač think tanka Geopolitical Cyprus.
Republika je službeno obilježavanje prebacila na 1. listopada iz „praktičnih razloga“, dodao je Jonau, poput velikih vrućina sredinom kolovoza te blagdana Velike Gospe koji se na Cipru obilježava 15. kolovoza i državni je praznik.
Ciparski Turci, pak, proglašenje svoje međunarodno nepriznate države slave od 15. studenog 1983. godine, devet godina nakon što je Ankara naredila invaziju nakon državnog udara u organizaciji grčke vojne hunte.
Profesor Ahmet Sozen s odjela političkih znanosti na Istočnomediteranskom sveučilištu u sjevernociparskom gradu Famagusti, kazao je kako “za više od 90 posto ciparskih Turaka 16. kolovoza ne predstavlja ništa”.
“Ljudi ni ne znaju” za datum kad grčki dio obilježava neovisnost od Britanaca, dodao je.
Jedini Cipranin je magarac
Miješanje raznih civilizacija na Cipru su ostavile etničko raznovrsno stanovništvo, pa je nekadašnji čelnik ciparskih Turaka Rauf Denktash slavno rekao kako je “jedini pravi Cipranin – magarac” .
“Cipar snažniju samosvijest ima tek od 2004. godine” kad se priključio Europskoj uniji, ističe profesor James Ker-Lindsay sa sveučilišta London School of Economics.
“Često nazivan neželjenom republikom, Cipar ne nosi svoju neovisnost s ponosom kao druge bivše kolonije”, dodaje.
Nakon šest desetljeća Ciprani i dalje nemaju simbole koji bi ih ujedinili. Nacionalna himna im je ista kao i grčka.
Zastavu koja uključuje kartu otoka i simbol mira na bijeloj pozadini napravio je učitelj likovnog s turske strane otoka kao privremeno rješenje. Danas se ona koristi samo na jugu i mnogo se rijeđe može vidjeti u odnosu na zastave Grčke i Turske koje dominiraju otokom.
UNFICYP, jedna od najdugovječnijih mirovnih misija Ujedinjenih naroda, patrolira “Zelenom linijom”, linijom razdvajanja Grka i Turaka zaštićenom zidovima, bodljikavom žicom i vrećama pijeska.
Liniju je zelenom kemijskom olovkom nacrtao britanski general nakon što su u prosincu 1963. u Nikoziji izbili sukobi između dviju zajednica, a kasnije je produljena na cijeli otok.
Danas na krvoproliće tiho podsjećaju ratni spomenici, groblja i napušteni gradovi.
Stotine tisuća Ciprana s obiju strana svoj su dom pronašli u Britaniji.
No dio ciparskih Grka, i dalje se sjećajući boraca ubijenih tijekom oružana ustanka protiv britanskih okupatora, u listopadu 1993. su britansku kraljicu Elizabetu II. tijekom posjeta Nikoziji dočekali zvižducima i uzvicima negodovanja.
Izvor:Dnevno.hr
Autor: DR/Foto:Profimedia
