Nije lako prihvatiti stvarnost

Stalno je vrludala od jednog političkog pola do drugog, zadržavanjem u centru i pretrčavanjem u ultra zonu s desna i s lijeva. Tražila se, zapravo išla je tamo za što je procijenila da je u tom trenutku za nju bolje, da će tako dobiti bolji rejting i da će “omiliti” svima. Predsjednički izbori se sve više zahuktavaju, iako kampanja nije još ni počela. Spominju se eventualno mogući kandidati, na osnovi glasina, pisanja medija i nekih njihovih razmiščjanja i filozofiranja poput: Ako me narod hoće, ja to moram poslušati. Kaj god! Nismo mi bedasti. Uvijek do sada u prednosti pred ostalim kandidatima za predsjednika (cu) Hrvatske su imali aktualni predsjednici, zbog mnogo čega i koga. Ovaj put mi se čini da nije tako, upravo zbog mnogo čega i koga. Predsjednica države je pokazala svojim radom, djelovanjem, ponašanjem i karakterom da nije dorasla funkciji, na koju je dovedena, navodno “kupljena”, kako ne bi bila na gubitku, jer je ostavila puno unosniji, bolje plaćeni posao u NATO-u. Ako je to istina, onda nemamo uopće o čemu pričati. Zbog toga ju je već odavno trebalo maknuti, kao i zbog nekih njenih gafova, kojima je sramotila sebe i Hrvatsku, po svim njenim odrednicama. Stalno je vrludala od jednog političkog pola do drugog, zadržavanjem u centru i pretrčavanjem u ultra zonu s desna i s lijeva. Tražila se, zapravo išla je tamo za što je procijenila da je u tom trenutku za nju bolje, da će tako dobiti bolji rejting i da će “omiliti” svima. Time je samo pokazala da nema stav, ni o čemu, da je povodljiva, da sluša druge, da ne misli svojom glavom, ni o čemu, osim o sebi, svojem usponu po ljestivici uspjeha društvenog i političkog. Iz mnogo toga je vidljivo da nije dobro mislila niti zaključivala. Okrivila je za to neke svoje savjetnike. Od osobe na čelu države se očekuje da ima elementarna znanja iz temeljnih područja, da sama zna procijeniti u danom trenutku, što je dobro, a što nije za narod i državu, koje predstavlja. Pri tom, naravno može i pogriješiti. Ništa zato i za to. Svi manje više griješe, ispričaju se, to poprave, što prije moguće i idemo dalje. Čitam jutros po portalima razne članke, komentare, razmišljanja, nagađanja, zaključivanja o prognoze o predsjedničkim kandidatima, u kontekstu, izvučene izvan konteksta, moguće, nemoguće, objektivne, subjektivne, zlonamjerne, zločeste, navijačke, pristrane i realne. Mnogi od njih su u službi pojedine političke stranke. Neki napadaju, neki se brane, neki se uliziju, neki su u stilu “kibi, da bi”, neki su pitijski, neki su i realni, u kontekstu vremena, prostora, potreba, mogućnosti i pokazivanja volje naroda. Treba izabrati najboljeg kandidata za predsjednika države. Jučer su na jednoj televiziji elaborirali, rezultate istraživanja kakakv nam predsjednik treba. Ne bih to sad ponavljala, ni analizirala, jer nisam za to kompetentna. Prije svega treba nam pošten čovjek, koji neće sebe stavljati ispred nas i Hrvatske, koji ima solidno znanje, mnogostruke urođene i stečene sposobnosti, solidne upravljačke vještine, samopouzdanje, samostalnost u donošenju odluka, strpljivost, razumnost, poniznost, inovativnost, kreativnost, bliskost s narodom, elokventnost, retoričnost, primjerenu komunikaciju (verbalnu i neverbalnu), sklonost dijalogu, sposobnost slušanja, umijeće timskog rada, realnu spoznaju naše prošlosti, sadašnjosti i moguću viziju budućnosti, spreman na suradnju sa svima doma i vani, bez gubljenja trunka suvereniteta, inegriteta, domoljublja, vjere, nacionalnosti i zdravog odnosa prema manjinama, strancima i ugroženim skupinama diljem Lijepe naše. Nije to nikakva utopija. Imamo mi takvih ljudi. Neki od tih i takvih ne žele se baviti politikom. Oni stvaraju I pridonose svima, pa državi, u svojem području, zanimanju, zvanju i obitelji, ako im je to ovdje omogućeno. Ako nije, traže to vani. Ne žele biti taoci loše politike i određenih državnih dužnosnika, koji misle samo na sebe i pri tom nam se rugaju: Imam, hvala Bogu puno nekretnina, te ne mogu o svemu tome misliti i voditi brigu. Sram vas bilo ministre Kuščeviću. Ovakvim ponašanjem doprinostite još slabijem rejtingu HDZ-a, premijera Plenkovića i vašem predsjedničkom kandidatu, tko god to bio. Žalosno je da u stranci koja je jučer proslavila 30. rođendan, ima oko 250.000 članova, nema pravog kandidata za predsjednika države. S aktualnom predsjednicom se malo svađaju, malo mire, malo dogovaraju, pregovaraju, nadmudruju, međusobno si podmeću, stvaraju napetost, a u biti igraju dobro poznatu igru s razrađenim ulogama, po scenariju glavnog scenariste ( političkog maga) koji se uspio u vrhu zadržati čitavo vrijeme, krojeći sudbine svima njima i nama, dobro se zabavljajući, sa svime time, kao neku večer na TV, da bi drugi dan to začahurio, kako je rekao što nije rekao, kao je upozoravao, što se valja, što se sprema, u obliku nakih priča o aktualnoj predsjenici,… Nije to bez vraga. To jeste upozorenje, pri čemu ne traba zaboraviti kako je dotični gospodin, između ostalih, isto dobio nogu s Pantovčaka, htio on to priznati ili ne. Najgore od svega je da sadašnji vladajući jedni drugima ne vjeruju. To ima svoju povijest još iz Ministarstva vanjskih poslova, gdje su se stvarali, prusili i natjecali, po jednakoj šabloni gospodina Mate granića, koji i danas ima utjecaj na sve njih, čak ui na neke kandidate za predsjednika države. Mnoge njihove netrpeljivosti, svađe, “osvete”, međusobno omalovažavanje, nipodoštavasnje, izrugivanje, datiraju iz vremena njihovih formiranja kao političara, diplomanata i veleposlanika, s tim das u neki solidno i dostojno te svoje uloge i zaduženja odradili, dok drugi to nisu, naročito oni koji su bez znanja nadređenih napustili svoje radon mjesto, otišavši na bolje plaćeno radon mjesto, mnoge benefite, i dotad neviđene mogućnosti, za realizaciju svojih posebnih ambicija, razvoja militantnih i drugih sposobnosti. Umjesto da povuku određene sankcije, zbog nelojalnosti, nagrađeni su visokom državnom funkcijom, gdje je došlo do eskalacije svih mogućih negativnih osobina ličnosti i pokazivanja osobnosti, bez karaktera, stava, sklada misli, riječi i djela, do određene derogacije funcije predsjednika, izletavanja iz svoje ustavne domene, miješanja u tuđe poslove (doma i vani), “krađe” tuđih stoljetnih ideja, izmišljanja tople vode, plesanja na kiši, glumatanja, licemjerja, obmanjivanja,….sramoćenja sebe i države. To proizlazi iz strukture necjelovite i nerealizirane ličnosti, bolesnih ambicija, cilja da se dođe do vrha u svemu, čime bi se kompenzirale neke manjkavosti iz djetinstva i rane mladosti, formativne dobi, kad su se “ubrale” neke ideje amerikanizacije, zadovoljila želja za svakovrsnim jogurtima, ucijepio militantizam, stvorila potreba za vojničkim stilom, u svemu. Teško je nakon toga shvatiti, da se šarena laža, sama od sebe razotkrila. Teško je prihvatiti das u te malo pomalo svi napustili, da ti ne govore istinu, da su uz tebe, zbog osobne koristi. Narod kaže. Kako siješ, tako češ i žeti! Tome se nema što dodati, niti oduzeti. Trebalo bi sada smoći snage, za dostojanstven odlazak, ako je još imalo dostojanstva u nečemu ostalo. Vjerodostojnosti više nema u ničemu. Ne može svatko biti lider, a kamoli državnik. Lideri se ne rađaju. Lideri se stvaraju. Državnici stvaraju sami sebe, svojim radom djelovanjem, ponašanjem domoljubljem,suvenitetom, borbom protiv svih društvenih zala, borbom za pravnom jednakosti, prepoznavanjem nacionalnih interesa, njihovom realizacijom i stvaranjem boljeg života za svakog čovjeka u državi koju predstavljaš. Ankica Benček